SUBOTNJA MATINEJA

PIŠE MILJENKO JERGOVIĆ Srečko Kosovel: siloviti hladni vjetar, koji se s Krasa spušta na Trst

Krajem studenog 2019. Patti Smith nastupila je u Trstu. Žao mi je, u to sam vrijeme bio u Njemačkoj, ali i da nisam, sumnjam da bih išao u Trst. Premda volim Patti Smith, u posljednjih dvadeset godina bio sam na tri njezina koncerta, dva su bila u Italiji, ali svaki put bilo je slučajno. I volim Trst u jesen, kad zapuše bura i spusti se zima sa Krasa, i ovaj grad najviše sliči nekom prekjučerašnjem sebi, Trstu Itala Sveva i Umberta Sabe. Ali sam inertan, ne da mi se nigdje ići ako ne moram, pogotovo što čovjek ne može znati kada će se i gdje dogoditi ono na što je krenuo.

Prije nekoliko dana se, međutim, dogodilo. Patti Smith koncert je, kako saznajemo s YouTubea, otvorila deklamacijom engleskog prijevoda pjesme koja bi na hrvatskom išla otprilike ovako:

 

Maleni kaput

 

Volio bih ići

u malenom kaputu

riječi

 

Ali skriven ispod njega da bude

topao, svijetli svijet.

 

Što je bogatstvo?

Što je raskoš?

Meni je jedno:

maleni kaput imam

i taj kaput nijednome nije

sličan.

Premda djeluje manifestno, kao neka vrsta životnog i pjesničkog proglasa, pjesma nije među istaknutijim u pjesnikovom opusu. Nalazi se na 297. stranici knjige njegovih sabranih pjesama, koja broji 1175 stranica, i u kojoj se nalazi više od tisuću pjesama, a objavljena je 2013. u izdanju ljubljanske Beletrine. Toliko je, i još mnogo više, budući da je pisao žanrovski različite tekstove, za svoga kratkog života, živio je jedva dvadeset i dvije, napisao Srečko Kosovel, lirik, avangardist, eksperimentator, divljeg i veoma osjetljivog oka, jedan od najuzbudljivijih južnoslavenskih pjesnika našega stoljeća i vijeka, i najzanimljiviji, najznačajniji pjesnik granice između talijanskoga i slovenskog svijeta. Nije živio u Trstu, a opet je bio tršćanski pjesnik, i neke silno uzbudljive istine ima u tome što je Patti Smith usred studeni studenog odabrala da kaže baš njegovu pjesmu. Osim što je u višem smislu pošteno i pravedno da se upravo u Trstu, tom etnički razlistalom gradu, izgovore riječi jednoga manjinca, onaj vjetar i led što se tih dana spuštaju na grad Kosovelovi su više nego ičiji drugi. Puše odozgo, iz njegova zavičaja, a tu je buru, kao i sve drugo sa Krasa, on u tančine opisao i napisao, pretvorivši se na kraju u tu svoju pjesmu, u kamen i buru, i u taj maleni kaput riječi, koji nijednom drugom kaputu nije nalik.

Ne znam što je Patti Smith prethodno znala o Srečku Kosovelu, je li išta znala, ili samo naišla na njegovu pjesmu. Ali i ako je samo naišla, površni bi rekli - slučajno, dokazuje to njezino veliko književno, spisateljsko koliko i čitateljsko znanje. Ili osjećaj za život i za pjesništvo. Za vjetar koji puše u Trstu.

Kosovel se rodio 1904. u Sežani, kao najmlađi sin u obitelji majke domaćice - ali snažnih umjetničkih interesa, i oca, slovenskog seoskog učitelja. Djetinjstvo je provodio u Tomaju, selu koje danas broji tristotinjak duša, da bi, s početkom Velikog rata, školu nastavio u Ljubljani. Jedanaest mu je kada objavljuje prvi prozni tekst u nekom dječjem časopisu, dvanaest kada počinje objavljivati u časopisima za odrasle. S trinaest je član lokalne književne družine, s prijateljima i prijateljicama korespondira o književnim i političkim pitanjima. Rano sazreo, ali neobično bogate, dječačke imaginacije, Kosovel se predaje vihorima epohe, i u vrlo kratkom roku u sebi sabire ponekad i međusobno suprotstavljena stilska iskustva, saznanja i opredjeljenja. Sve će se to osjetiti u njegovim pjesmama, koje je dobro čitati u originalu, iz Beletrinine sabrane zbirke, ali ne samo zato što je poeziju uvijek bolje čitati u originalu, nego zato što se tek u toj i takvoj knjizi može uočiti koliko je Kosovel bio raznolik, koliko je u njemu bilo različitih pjesničkih persona, ali i koliko je svaka od njih prepoznatljivo obilježena jednim neponovljivim glasom. Taj maleni kaput kojim se on ogrtao doista se razlikovao od svih drugih kaputa.

Po gimnaziji studirao je u Ljubljani slavistiku i romanistiku, ali to je manje važno. Neusporedivo je važnije da je osnivao časopise, surađivao u već postojećim, upoznavao se, prepoznavao i družio s lokalnim akterima književne i umjetničke epohe. Htio je sve i u tom je htijenju neprestano gorio. Na neki način bio je tipičan junak svoga doba, dijete sa fronte, one najstrašnije, soške, nagledao se ranjenih i mrtvih, rovovima bio je prosječen njegov kraški zavičaj, i trajno je obilježen bio blizinom smrti. Za razliku od Antuna Branka Šimića, svoga šest godina starijeg hrvatskog parnjaka, nije bolovao od tuberkuloze, nije u sebi prepoznavao smrt, nego je smrt bila igračka njegova djetinjstva.

I inače bilo bi zanimljivo pročitati usporednu pjesničku biografiju, usporedno čitanje i pjesničko tumačenje, s usporednom antologijom, Srečka Kosovela i Antuna Branka Šimića. Zajedničko im je bilo vrijeme, kao i prodornost, zvonkost i apartnost pjesničkih pojava. Kosovel je bio odvažniji i znatiželjniji, nije se mirio s duhom vremena, nego ga je htio re-kreirati, nanovo uspostaviti, dok je Šimić bio tradicionalniji. Ili je i to, možda, privid. Obojica su bili izrazito vezani za svoje zavičaje, koji su se, kao u nekoj igri sudbinama, našli na dva kraja istoga stjenovitog masiva, i obojica su svoje zavičaje upisivali u književni i pjesnički tekst na način koji je bio revolucionaran u odnosu na prethodne tekstove nacionalnih književnosti. Kosovel i Šimić deromantizirali su i depatetizirali slovenske i hrvatske, hercegovačke i bosanskohercegovačke krajolike. Zajednička im je bila i lapidarnost, svedenost stiha. Dah im je bio kratak, bilo im je ubrzano tuklo. Kao u dva vrapca. Zaista, bilo bi korisno i zanimljivo da netko napiše takvu knjigu. Imala bi barem jednoga zahvalnog čitatelja.

U biografskim podacima stoji da je u siječnju 1926. Kosovel imao pjesnički nastup s kojeg se vraćao vlakom. Bilo je hladno, pa se prehladio. Bolovao je dugo i pojavljuju se barem dvije dijagnoze njegove bolesti. Prema prvoj, umro je 27. svibnja - tačno šezdeset godina i jedan dan prije nego što će se ovaj njegov čitatelj roditi - od upale pluća ili, kako se to lijepo na slovenskom kaže, od pljučnice. Prema drugoj, bolest se neprestano komplicirala i napredovala, tako da je umro od upale mozga, meningitisa. I opet kao i Šimić, umro je zato što nije bio izumljen antibiotik. Dvije godine nakon njegove smrti Alexander Fleming otkrio je da pencilin djeluje na stafilokokne bakterije.

Srečko Kosovel za života nije objavio knjigu. I to je, zapravo, ključni podatak u njegovoj književnoj biografiji. Zato je moguća ova velika, intenzivna i radikalno istraživačka knjiga izabranih pjesama, koju je objavila Beletrina (“Zbrane pesmi, Ljubljana 2013.). Da je počeo objavljivati, pjesnik bi počeo i prebirati po onome što je napisao, po tih zapravo posve nevjerojatnih tisućinjak pjesama, pa bi, u skladu s vlastitim poetičkim uvjerenjima, ili s pjesničkom idejom i ideologijom za koju bi se opredijelio, ponešto objavio, a mnogo više toga bi uništio. Pisac nije u stanju sebe i svoje djelo vidjeti sa strane. Pa i kad je eksperimentator, on ne eksperimentira s vlastitom baštinom, s cjelinom svoga djela i s biografijom. Da je poživio, ne bismo imali Srečka Kosovela onakvog kakav nas danas oduševljava i opčinjava. A nemoguće je zamisliti kakav bi taj dugovječniji Kosovel uopće i bio, kakvu bi poeziju pisao i bi li uopće pisao poeziju. Naime, sudeći po njegovu skokovitom i raznosmjernom razvoju, sasvim je moguće da Srečko Kosovel uopće ne bi više bio pjesnik. U posljednjoj je fazi bio konstruktivist, prijatelj i umjetnički jatak genijalnog Avgusta Černigoja - inače Tršćanina - koji će napraviti i onaj tako važni Kosovelov konstruktivistički portret. A da sve bude kao u nekoj unaprijed smišljenoj fabuli, Černigoj je bio Šimićev vršnjak, a umro je u naša vremena, godine 1985, u Kosovelovoj rodnoj Sežani. I da ne ostanemo bez ijedne Kosovelove slovenske strofe u ovoj priči, evo jedne njegove zavičajne: “Žalostno temno je tvoje oko,/ pokleknil bi pred tvoj obraz;/ skozi dolino grem in v cvetju,/ v bolestnem cvetju cveti Kras.”

Bila je 1981, kada je tadašnji splitski nakladnik Logos objavio Kosovelove “Integrale”, u prijevodu Anamarije Kobal. Godinama kasnije sarajevski će prevoditelj Josip Osti ustrajno prevoditi Kosovela, i objavljivati ga uglavnom u Banjoj Luci, kod tadašnjeg Glasa, da bi u novija doba Kosovelove pjesme tiskao i u cetinjskom OKF-u. Ove godine je, u izdanju MeandarMedije, objavljeno cjelovito izdanje Ostijeva prijevoda “Integrala”. Lijepa i veoma važna knjiga, s dramatično upečatljivim pogovorom prevoditelja.

Tako sam sretan što je Patti Smith mogla čitati Kosovela na engleskom. Mati američkoga i svjetskog punka ne zna da je Srečko Kosovel otac slovenskog punka.

Izdvajamo