Kada je shvatio da je vrag odnio šalu, Igor Stravinski je emigrirao u Sjedinjene Američke Države. Ružna je bila godina u Europi, 1939, a ružna je bila i u njegovom privatnom životu. Od tuberkuloze, koju je i sam bolovao, krajem 1938. najprije mu umire kći Ljudmila, pa u ožujku 1939. i žena Katja, nakon čega je i sam završio na petomjesečnom liječenju, za vrijeme kojeg mu umire i majka. Sve to se događalo na posljednjoj njegovoj europskoj adresi, u još uvijek slobodnom Parizu, gdje je Stravinski živio kao francuski državljanin.
U Francusku se doselio iz Švicarske, gdje je, pak, ostao nakon što se, zbog Oktobarske revolucije, nije mogao vratiti kući u Rusiju. Ali komplikacije s njegovim identitetom ne počinju u Rusiji. Premda se rodio 1882. u Oranienbaumu, koji će 1948. biti preimenovan u Lomonosov, gradiću na južnim obalama Finskog zaljeva, a djetinjstvo i mladost proveo je u Sankt Peterburgu, Stravinski je po ocu bio iz Volinjske oblasti, u zapadnoj Ukrajini. U Volinju postoji tematski muzej posvećen ukrajinstvu Stravinskog, što opet nipošto ne dokazuje da on nije bio Rus. Ali nikako samo i jedino Rus.
E, dakle, jedan takav, temeljito izmučen čovjek, zgrožen crnom nacifašističkom revolucijom u Europi, kao što je, recimo i to, bio prethodno zgrožen i crvenom boljševičkom revolucijom u Rusiji, stiže u Ameriku i biva istinski oduševljen. Najprije, Amerika godi njegovoj taštini, jer mu tu bezrezervno priznaju njegovu veličinu. U Americi Stravinski nije glazbeni i estetski prevratnik kao u Europi, nego je začinjavac, onaj, dakle, koji se ne obračunava, nego onaj koji nešto započinje. A njemu, reakcionaru u duši, ali revolucionaru po talentu, takva uloga odgovara.
Nakon što je predavao na Harvardu i kratko živio u New Yorku, seli se na Zapadnu obalu, prvo na Beverly Hills, pa u Hollywood. Vjerovao je da to dobro čini njegovoj tuberkulozi, ali još je i bolje njegovu duhu činilo to što se tamo već nastanio cvijet europske antifašističke i židovske inteligencije, redom avangardisti, prevratnici i tvorci budućih europskih kanona. Emigranti. Oni su bili ta oduševljavajuća Amerika Igora Stravinskog.
Također, svidjela mu se jednostavnost i temeljna naivnost američkog svijeta. I tako je, zaigran i od duga vremena, a pomalo i od novostečenog patriotizma, karakterističnog za apatride, naumio da učini svoj najveći prilog Americi i da, u duhu vlastitog glazbenog genija, kojeg je itekako bio svjestan, jer njegov duh i osobu nikad nije nagrđivala pretjerana skromnost, malo prearanžira američku himnu, koja je, kao i većina nacionalnih himni, bila sentimentalna, patetična i kičasta. Svaka je, ili skoro svaka himna loša reprodukcija odavno izgubljenog originala.
I tako je Igor Stravinski načinio vlastiti aranžman “The Star-Spangled Banner”, te je, dirigirajući Bostonskom filharmonijom, takvu himnu i izveo 15. siječnja 1944, baš u trenucima kada je Drugi svjetski rat kretao svome trijumfalnom kraju, ali dok je drama još uvijek, barem iz perspektive običnih građana, bila na vrhuncu. O tome što se dalje zbivalo postoje dvije verzije. Ona stvarna, do koje nikome više nije pretjerano stalo, pa je, bez obzira na svu autentičnost, prestala biti istinita. I ona legendarna i nadomaštana, na kojoj insistira popularna kultura, jer ispunjava praznine u memoriji i emocionalnom leksikonu dvadesetog stoljeća, pa je možemo smatrati istinitom, premda se stvari nisu tako odvijale.
Prema prvoj verziji, publika je s vidnom nelagodom primila njegovu verziju američke himne, u kojoj im je dominantni sedmi akord - onaj kojim je genij očistio skladbu od nakupljenog smeća epohe - kidao dušu, čupao im uši i na neki način ih tjerao da što prije pobjegnu kući, a nakon koncerta Igoru Stravinskom pristojno je pristupio policajac, koji ga je - sasvim pogrešno čitajući američki zakon - upozorio da bi, ponovi li ovakvo što, mogao biti kažnjen sa sto dolara, zbog skrnavljenja himne, nakon čega bi mu se još koješta moglo dogoditi, pošto nije državljanin Sjedinjenih Država.
Prema drugoj, pak, verziji, na koncertu su, usred izvedbe prearanžirane “The Star-Spangled Banner” nastali neredi u dvorani, gnjevna je publika navalila na dirigenta i aranžera, koji je odmah zatim i uhićen, te je noć proveo u zatvoru. Ovoj verziji događaja, za koju smo rekli da je u višem smislu istinita, premda se nikad nije dogodila, priložena je i policijska fotografija Igora Stravinskog, snimljena četiri godine ranije, pri produžavanju američke vize. Na toj je fotografiji genijalni kompozitor sveden na običnog kriminalca.
Vidjevši da njegov rad nije izazvao oduševljenje Amerikanaca, Stravinski je naučio nešto važno o ljudima i narodima. Koliko god se na prvi pogled nekome moglo učiniti da su jedni otvoreniji i prijemčiviji prema novim iskustvima od drugih, svi ljudi i narodi su, zapravo, isti. Pravo na himnu je ustvari pravo na kič.
Intoniranje državne himne, tojest njezine službene verzije, u većini je zemalja trenutak u kojem malograđani i svi ostali uprosječeni građani, kojima Bog, a ni obrazovanje, nisu pružili tu povlasticu da razlikuju goblen od Rembranta i da razumiju zašto je Picasso umjetnost, a Mona Lisa reproducirana na zastoru od tuš kabine je sranje, imaju tu jedinstvenu priliku da uživaju u svome estetskom idealu. Intoniranje državne himne je trenutak u kojem i mnogi od onih koji su inače nešto u stanju čuti i razlikovati više ne čuju i ne razlikuju ništa, nego ih jednako podilaze srsi patriotizma.
Odmah tog dana, 15. siječnja 1944. Igor Stravinski odustao je od ideje da svoj aranžman besplatno ponudi vladi Sjedinjenih Američkih Država kao svoj dar zemlji koja ga je prihvatila. Do tada je, naime, vjerovao da će, nakon što ga jednom čuju, novi aranžman prihvatiti kao buduću službenu verziju.
Verziju od 15. siječnja 1944. naći ćemo na većini kompilacija, na box-setovima i ostalim nosačima zvuka s izabranim djelima Igora Stravinskog. I u toj će nam izvedbi, u tom aranžmanu, uho zagrebati isto ono što je smetalo toj davnoj bostonskoj publici i onome revnom policajcu. I tog grebanja, te nelagode neće nestati ni nakon svih budućih slušanja, ali ćemo, za razliku od onih koji su verziju prvi čuli, u njoj uživati, bivajući na tom jednostavnom primjeru i u te nepune dvije minute glazbe svjesni što genija razlikuje od običnog muzikaša. Od tog 15. siječnja 1944. američka je himna doživjela na stotine preradbi, u zahvatu obimnijih i sveobuhvatnijih, ali nijedna, uključujući i onu Jimmyja Hendrixa, nije bila radikalna kao ova.
Simbolički dar Igora Stravinskog Americi na kraju je veći, značajniji i supstancijalniji nego što bi bio da je stvarno prihvaćena njegova ideja i da je sedmi akord kao klin zabijen u tvrdo uho američkog patriotizma.
Ne sudim o blues verziji hrvatske himne koju je zamislila i otpjevala Josipa Lisac. Zanimljiviji mi je Stravinski, jer su se u njegovoj velikoj priči stekle i sve buduće male priče, pa i ova o zagrebačkoj pop divi na inauguraciji predsjednika Republike Zorana Milanovića. Jedno, međutim, znam: njezina verzija nije uvredljiva. Ako baš hoćete: uvredljivo je kad HTV ozvuči tronutih jedanaest, koji s rukom na srcu, uglavnom nemuzikalni poput magaraca, na uši milijuna Hrvata pred televizijskim ekranima revu “Lijepu našu”.