SUMNJIVO LICE

PIŠE MILJENKO JERGOVIĆ Što se dogodi kad Kolinda izvodi fra Bernardina Sokola izvan Crkve

Predsjednica.hr

Da biste se u Hrvatskoj danas odvažili reći da ste antifašist, treba vam prilična hrabrost. Za to da se deklarirate kao fašist, svejedno čiji, hrabrosti vam u Hrvatskoj ne treba

Stanje ljudskih prava i građanskih sloboda, kao i vladajući vrijednosni pa i politički sustav u nekome društvu, najlakše se da odrediti preko pitanja hrabrosti. Nešto za što treba velika hrabrost u Sjevernoj Koreji, posve je normalno, obično i svakodnevno u nekom drugom dijelu svijeta. U Hrvatskoj je tako skupini predavača na Odsjeku za povijest s Filozofskog fakulteta u Zagrebu trebalo hrabrosti za sastavljanje i potpisivanje javnog prosvjeda povodom istupa Kolinde Grabar Kitarović u sesvetskoj gimnaziji, u kojem je upozorila učenike da dobro razmisle hoće li jednoga dana upisati povijest ili arheologiju, “jer možda u ovom trenutku nećeš naći radno mjesto”.

U zemlji u kojoj se među stotinjak akademskih glava koje odlučuju hoće li premijerov tata postati emeritus i akademski nadzaslužnik nađe samo jedna, profesorica Đurđica Čilić, koja će biti protiv, u takvoj zemlji ni sa stanovišta fakultetskog predavača povijesti nije baš društveno probitačno usprotiviti se gospođi predsjednici kad na takav način društveno dehijerarhizira povijest i arheologiju, naravno sve u brizi za to hoće li njezini mladi podanici jednoga dana naći posao. (Usuđujemo li se začuditi što je gospođa spomenula baš povijest i arheologiju, a ne, primjerice teologiju i kroatologiju, ili je i za to potrebna hrabrost?)

Povijest i arheologija su, za razliku od teologije i kroatologije, egzaktne znanosti. U arheologiji, ako je arheologija i ne bavi se Piramidom sunca u Visokom, egzaktno je, zapravo, sve, baš kao i u kemiji, fizici i informatici. Povijest je, pak, egzaktna u nalazima, u činjenicama, u događajima i datumima, a slobodna u tumačenju. I skoro bi se reklo da je slična medicini. Egzaktno je da je pacijent bolestan, a na liječniku je kako će ga i hoće li ga liječiti.

Eto, recimo, povijesna je činjenica da su partizani bez suda pogubili fra Bernardina Sokola, muzikologa i crkvenog glazbenika. I to je, naravno, zločin. Kao što je zločin pogubljenje bilo kojeg čovjeka mimo suda. Međutim, postoji i starija povijesna činjenica: fra Bernardin Sokol njemačkoj je komandi u Korčuli u ljeto 1944. prijavio da se na obližnjem otočiću skrivaju sedmorica partizana. Bilo je to vrijeme neposredno prije konačnog oslobođenja otoka, i partizanski je ilegalac, ubačen među Nijemce, Sokolovu denuncijaciju munjevito dojavio časnoj sestri Manes Karninčić, koja je, zajedno s fratrima s otočića Badije, inače fra Bernardinovom samostanskom braćom, ali suradnicima partizana, pokušala dojaviti onoj sedmorici da bježe.

Ali bilo je kasno, Nijemci su, prije nego što će napustiti Korčulu, strijeljali sedmoricu partizana. A onda su partizani u skladu s drevnim zakonom nečovještva pogubili fra Bernardina Sokola. Koji bi, i to valja reći, bio osuđen na smrt pred svakim savezničkim sudom, i bio pohvaljen za visoku građansku svijest od nacističkih vlasti protiv kojih su se Saveznici borili. To su, dakle, povijesne činjenice o čijoj su vjerodostojnosti posvjedočili časna sestra Manes Karninčić, fratri s Badije, koji su surađivali s partizanskim pokretom, otočki partizani, kojih do prije petnaest-dvadeset godina nije bilo malo među živima. I premda su svi oni danas mrtvi, njihovo je svjedočenje živo. Ono povijest čini egzaktnom.

U socijalistička vremena nije se moglo reći da je pogubljenje fra Bernardina Sokola zločin. To jest, moglo se reći, ali je za to bila potrebna ozbiljna hrabrost. Danas se, pak, ne može reći da je fra Bernardin Sokol, osim što je muzikolog i crkveni glazbenik, i zločinac. Ustvari, može se reći, ali je za to potrebna gotovo ista takva hrabrost. U čemu je razlika? Uglavnom u tome što su komunisti javno deklarirali vlastita opredjeljenja i što nisu krili na kojoj strani globalne, europske povijesti stoje. Danas, oni koji su komuniste zamijenili, a mi ih baš i ne moramo ideološki definirati - možda i zato što nemamo hrabrosti? - svoja opredjeljenja deklariraju poput kameleona, u skladu s okolinom u kojoj se zateknu, dok se na pitanje na kojoj strani globalne, europske povijesti stoje može odgovarati isključivo egzaktno, na osnovi njihovih postupaka.

Odluka hercegovačkih franjevaca, kojima je Franjevačka provincija svetog Jeronima sa sjedištem u Zadru 2005. na 99 godina prepustila upravljanje samostanom na Badiji, da galeriju na otočiću nazovu imenom fra Bernardina Sokola može se pravdati, koliko god nam bila antipatična, dok god je unutarnja franjevačka stvar. Hercegovački fratri odlučili su čuvati uspomenu na svoga brata, na što oni imaju pravo, kakva god se ta uspomena učinila nama koji nemamo simpatija za Adolfa Hitlera, kao ni za njemačke nacističke okupatore i sve ono što su oni učinili za Hrvatsku i ostatak Europe. Kao što hercegovački fratri imaju pravo zatajiti svoju redovničku braću i sestre koji su se s Badije i s Korčule borili protiv tog istog Hitlera i njegove ideologije.

Odvojenost Crkve od države, sekularizam koji je načelo svih pristojnih europskih i izvaneuropskih društava, izuzimajući Saudijsku Arabiju, Francovu Španjolsku i slične državno-vjerske nakaze, podrazumijeva i pravo Crkve da ima pasivne ili aktivne simpatije za suradnike Adolfa Hitlera i nacista. Kao što je otac biskup Alois Hudal, zajedno sa suradnicima i uz papin blagoslov, imao pravo da spašava Adolfa Eichmanna i Josefa Mengelea od Europe 1945, tako i Crkva ima pravo čuvati svijetlu uspomenu na fra Bernardina Sokola, i zaboravom i prijezirom kažnjavati sestru Manes Karninčić i većinu fratara koji su između 1941. i 1945. boravili na Badiji.

Međutim, gospođa Kolinda Grabar Kitarović držala je govor na otvorenju galerije u slavu fra Bernardina Sokola. Ne znamo što je rekla, ali to nije ni važno. Bila je tu, i kao predsjednica Republike i kao građanka - ili kako je njoj to draže: kao državljanka - komemoriranju i memoriranju fra Bernardina Sokola dala dramatično širi i potpuniji smisao, izvodeći pokojnika izvan samostanskih zidina i izvan unutarfranjevačkog i unutarcrkvenog konteksta. Na službenim fotografijama vidimo je s fra Jozom Zovkom i s njezinom savjetnicom za kulturu, i sve je, zapravo, jasno, sve ostaje na razini povijesnih činjenica, kojima ne treba dodatno tumačenje.

Na jednoj strani su korčulanski partizani, ona sedmorica strijeljanih, i svi ostali, zajedno s većinom fratara i časnih sestara. Oni su ta Hrvatska koju je pred strancima, pred Europljanima gospođa nekoliko dana ranije nahvalila kao zemlju s najviše antifašista u Europi, koja se borila protiv Adolfa Hitlera i nacista, konkretno, protiv njemačkih okupacijskih snaga na Korčuli. Na drugoj su, pak, strani samo Hitler i nacisti. I fra Bernardin Sokol, koji je prema svim dostupnim povijesnim izvorima i činjenicama prijavio sedmoricu partizana Nijemcima.

O samo te dvije strane ovom je prigodom riječ. Začudo, nema u toj priči baš nijednoga ustaše. Samo Hitlerovi nacisti, i oni koji su se protiv tih nacista borili. I da, još nešto malo muzikologije.

Gospođa je, istina, tom prigodom posjetila i otočić Vrnik, ali ne da se sjeti sedmorice partizana koji su se tu skrivali, nego da se divi tamošnjim kamenolomima. Uspomena na njih sedmoricu stucana je u šljunak i u prašinu.

Da biste se u Hrvatskoj danas odvažili reći da ste antifašist, treba vam prilična hrabrost. Ali neki, eto, kažu. Na primjer, tako za sebe kaže povjesničar Hrvoje Klasić. Da biste u Hrvatskoj danas ispisali internacionalnu skraćenicu ACAB (All cops are bastards) treba vam hrabrosti, jer ćete završiti u zatvoru, platiti globu, izložiti se fašističkom teroru po društvenim mrežama i propustiti let za inozemstvo, koji ste sami platili. Za to da se deklarirate kao fašist, svejedno čiji, hrvatski ili njemački, hrabrosti vam u Hrvatskoj ne treba.

I možete mirno po društvenim mrežama pisati i na javnim mjestima izvikivati: Za dom spremni! Onom, pak, tko se to odvaži konstatirati, opet će trebati mnogo hrabrosti. Studij povijesti služi da toj hrabrosti da smisao, a društvu da sačuva elementarni pojam o činjenicama. Studij arheologije služi da činjenice prežive i nakon što pomru posljednji svjedoci.

Izdvajamo