SUMNJIVO LICE

PIŠE MILJENKO JERGOVIĆ Zašto ministar misli da je službena tajna to da je šef policije divljao po cesti?

Zagreb, 141019.
Policijska akademija Josip Jovic. Avenija Gojka Suska 1.
Svecano postrojavanje pripadnika 15. narastaja polaznika srednjoskolskog obrazovanja odraslih za zanimanje policajac.
Na fotografiji: Davor Bozinovic.
Foto: Ronald Gorsic / CROPIX
Ronald Gorsic / CROPIX

Davor Božinović

Gospodin Davor Božinović trudi se u javnosti prikazati kao pristojan i umjeren čovjek. I to je osnovni razlog zašto nam je postao zanimljiv. Povod je hitni postupak udaljavanja s posla i suđenja pred disciplinskom komisijom Ministarstva unutarnjih poslova policijskom činovniku koji je, navodno, hrvatskim medijima dostavio službenu snimku na kojoj se vidi kako zamjenik ravnatelja policije Josip Ćelić vozi 165 kilometara na sat tamo gdje je dopušteno voziti 50 na sat. A ministar Božinović je, založivši svoj ministarski autoritet, hitnost i strogost obrazložio ovako: “To su postupci koji su u tijeku, u skladu s pravilima koja postoje ne samo u policiji, nego bih rekao u svakoj tvrtki. Radi se o sumnji u odavanje podataka i naravno da je to policija inspicirala. Što se tiče službenika, on je također u skladu s postupkom udaljen, što ne znači da je dobio otkaz. Tu će sve pokazati disciplinski postupak, možda i kazneni, no u ovom trenutku mi ne znamo, postoji istraživanje.” Naglasio je još i to da suspendirani policajac nije zviždač, jer da nije iskoristio “sve zakonom propisane radnje”, nego je cijelu stvar odmah predao javnosti.

Gospodin Božinović se voli predstaviti i kao tehnokrat, čovjek koji je izvan i iznad niskih hrvatskih politika, pa tako i ministarstvo kojemu je na čelu vidi kao tvrtku. Djelatnik njegove tvrtke se, dakle, po svojim obavezama te moralnim i profesionalnim uzusima ne razlikuje od mesara u Kauflandu. Uz samo jednu razliku koju ministar, možda, previđa: Tvrtka kojoj je on na čelu ima monopol na tržištu, najizrazitiji među monopolima, a u pristojnoj i umjerenoj zajednici iz toga proizlaze obaveze i dužnosti kakvih nema u Kauflandu. Zloupotreba i kršenje monopola nigdje nisu dopušteni.

Protiv zamjenika ravnatelja policije Josipa Ćelića, nakon što je vozio 165 na sat tamo gdje je dopušteno 50, nije pokrenut nikakav, pa tako ni hitni disciplinski postupak, niti je njegov prekršaj prijavljen nadležnoj sudskoj instanci. Nije se dogodilo ništa, sve dok u medijima nije objavljena službena snimka njegove vožnje. A ni tad se nije dogodilo ništa naročito: Ćelić je samo podnio ostavku na mjesto zamjenika ravnatelja. Nigdje nismo pročitali ni da je suspendiran, ni da je udaljen s posla, ni da se ijedan sud u Hrvatskoj, interni ili eksterni, pozabavio njegovim prometnim prekršajem. Je li to, gospodine Božinoviću, zloupotreba monopola Tvrtke?

Sa stanovišta Tvrtke kojoj je Davor Božinović na čelu, dakle Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, veći je prekršaj kada policijski činovnik javnosti preda službenu snimku nečijeg prometnog prekršaja, nego kada drugi čovjek u hijerarhiji hrvatske policije vozi kroz naseljeno mjesto trostruko većom brzinom od dopuštene. Gospodin Josip Ćelić je vrlo vjerojatno jedan od rekordera, ako ne i hrvatski rekorder u prekoračenju brzine. I to je zanimljiv podatak, s obzirom na to da u nas postoji cijela jedna kriminalna supkultura, koja ovome prilazi kao sportu, u čemu ih prate i pojedini tabloidi i toaletoidi, bilježeći njihove podvige, koje, skoro u pravilu, poduzimaju na domaćim autoputevima. Pa ako je na autocesti ograničenje 130 na sat, tada bi onaj koji bi da nadmaši Josipa Ćelića trebao voziti 245 na sat. I opet mu ne bi bio ravan, jer manju opasnost za druge sudionike u prometu i - da se i mi malo našalimo, da se i mi malo opustimo - za neprijateljsku živu silu u obliku pješaka, civila i djece u prometu, predstavlja onaj koji na autocesti vozi 245, nego onaj koji izvan autoceste vozi 165.

I još nešto u vezi Božinovićeve Tvrtke i njezina monopola. Za razliku od Kauflanda, caffea Limun ili čak i Ministarstva obrazovanja, koji se mogu služiti PR-om, pa još na način koji se u Hrvatskoj, uglavnom, svodi na punomasno laganje u javnom prostoru, kada se MUP služi PR-om, pa još u medijima pod izravnom ili neizravnom kontrolom vlasti, onda to podsjeća na ponašanje narodne milicije, i to u ranijem razdoblju socijalističke Jugoslavije, recimo šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Pokušaj relativiziranja ne samo prometnog prekršaja zamjenika ravnatelja policije, nego i kasnijeg tendencioznog nepostupanja same policije u vezi s tim prekršajem, kao i pokušaj da se nekako ozloglasi policijski činovnik koji je o svemu alarmirao javnost i da se njegov postupak proglasi “osobnom odmazdom”, opasni su i po Božinovićevu Tvrtku, i po društvo u kojem Tvrtka ima monopol nad sredstvima prisile, a onda i po samog ministra.

Usporedo s PR akcijom popravljanja štete u vezi s Josipom Ćelićem i činovnikom koji ga je smaknuo s mjesta zamjenika ravnatelja policije kontinuirano traje i PR akcija vezana za teško ranjavanje čovjeka koji je pokušavao pretrčati Hrvatsku i stići na Zapad. Javnosti je ponuđena priča da neimenovani policajac nije namjerno pucao u čovjeka, nego da je u znak upozorenja pucao u zrak, ali se u tom trenutku okliznuo, ili mu je noga propala između dvije stijene, i tako je upucao migranta. U nekim je verzijama još pridodano i da su migranti bacali kamenje na policiju.

Dobro prepariranoj publici, koja na žalost čini većinu, ova vijest ne predstavlja ništa. Bili bi mnogo senzibiliziraniji da je policajac - naravno, isto tako slučajno - upucao mačku ili psa. Uostalom, nigdje i ne piše da je upucao čovjeka. Posvuda je to migrant, a nejasno je jesu li, sa stanovišta naše javnosti, migranti još uvijek ljudi. U policijsku verziju, iza koje je, razumije se, stao i sam šef Tvrtke, pristojno i umjereno prisnaživši da je metak namijenjen zraku u visinama nesretnim slučajem završio u migrantskom mesu - premda još uvijek ne znamo radi li se, možda, o dva metka, posumnjat će, ili neće vjerovati samo oni, a takvih je zbilja jako malo, koji migrante nazivaju ljudima, i koji te ljude osjećaju na vlastitoj savjesti, premda nemaju oružje i ne pucaju u zrak. S nekog šireg unutarhrvatskog stanovišta ova je priča u toj mjeri irelevantna da se javnost neće zgroziti ni nad Dubravkom Jagićem, šefom policijskog sindikata, koji će jamrati da liječenje ranjenog migranta, čiji je život u pitanju, “ide na trošak naših poreznih obveznika”.

Međutim, afera s prebrzom vožnjom baš i nije bezazlena. Tu se simpatije javnosti okreću protiv Tvrtke i tu ovakav PR može samo škoditi. Problem je, naime, u imaginaciji ljudi u Hrvatskoj. Naime, dok većina naših ljudi nije u stanju zamisliti se u položaju “migranta” koji pretrčava Hrvatsku ne bi li se dokopao slobode i blagostanja, niti se sjećaju da su ikad bili “migranti”, bilo da su bježali od rata, bilo da su “migrirali” iz ekonomskih razloga, svatko, ali baš svatko, tko u Hrvatskoj ima vozačku dozvolu, a i velik dio onih koji je nemaju, spremno će se i sasvim nedvosmisleno identificirati s Josipom Ćelićem, bivšim, a vjerojatno i budućim visokim policijskim dužnosnikom. Naravno, ta će identifikacija biti negativna i izrazito frustrirajuća. Zašto je Josipu Ćeliću dopušteno ono što nije dopušteno meni? I zašto se njemu tolerira neusporedivo veće prekoračenje brzine od svih onih prekoračenja brzine zbog kojih su u prošloj, pretprošloj i mnogih prethodnim godinama kažnjavani svi drugi? Ili svi oni koji nisu na položajima u Tvrtki, ili nisu rodbinski i prijateljski povezani s Tvrtkom?

Ne radi se tu samo o onima koji su već kažnjavani zbog prebrze vožnje, koji su upravo sad - za razliku od gospodina Ćelića - bez vozačke dozvole, ili kojima je netko blizak s oduzetom dozvolom, nego i o onima koji se ne odaju, kao gospodin Ćelić, ludovanju po cestama, ne uživaju u tome i nemaju nikakve sklonosti prema ovoj vrsti kriminala, ali itekako strepe od policijskih radara, jer često voze 80 tamo gdje je dopušteno 60, ili, po autocesti, 150, premda je ograničenje 130. Ako je pod zaštitom Tvrtke i države onaj koji ograničenje krši u desetostruko i dvadesetostruko višim postocima, ljude hvata bijes koji ne može iskontrolirati nikakav PR.

U takvoj situaciji gospodin Davor Božinović više bi postigao ako bi na čelu Tvrtke nastupao kao sirovi i vulgarni ekstremist, jer njegovo nastojanje da se pokaže kao pristojan i umjeren ne samo da nije simpatično prostijim i primitivnijim slojevima društva, nego će i onim pristojnim i umjerenim, ili samo uplašenim, biti naročito mrzak. U ovakvim prigodama pristojnost i umjerenost ministra unutarnjih poslova djeluju kao cinizam. A one koji su njime pogođeni cinizam teže povrijedi nego izravno nasilje.

U zemlji u kojoj se migrant što ga je upucala naša policija liječi na račun naših poreznih obveznika, frustraciju javnosti može izazvati samo nepravedna kazna za prometni prekršaj. I ovo je cinizam, ali namjerni.

Izdvajamo