Silno me zabavio, a još više zabrinuo tekst Gojka Drljače “Trošimo vrijeme na dosadnog filozofa Barišića umjesto na reforme”, što je objavljen u Jutarnjem listu 3. kolovoza 2107. (str. 21). Tekst me zabavio zato što Drljača potpuno otvoreno iznosi svoje mišljenje o filozofiji i filozofu, bivšem ministru znanosti i obrazovanja Pavi Barišiću, ne bojeći se reputacijske štete koju bi prijezir što ga je očitovao prema predstavniku “najumnije znanosti” mogao nanijeti njegovu profesionalnom liku. Drljača piše da su mu se smučile rasprave o Barišiću, njegovu plagijatorstvu i autoplagijatorstvu, da je on kao predmet rasprave “baš jako, jako dosadan”, da je njegovo filozofsko štivo neinventivno i uspavljujuće te da nikad u životu ne bi uzeo u ruke neki Barišićev filozofski rad da to nije morao učiniti zbog profesionalnih razloga.
Kada su mu Barišićevi radovi dopali u ruke, zapanjili su ga brojni citati i “prekobrojne črčkice s natuknicama”. Čitajući te radove, Drljača se osjećao kao da “u meni umire profesor Baltazar, onaj osjećaj iz djetinjstva kad sam gledao dovitljivog bradatog profesora koji je u meni budio vjeru u eksperimente, fascinantne naprave i još nevjerojatnije znanstvene formule koje mogu svijet činiti boljim”. E, ubijanje profesora Baltazara silan je zločin pa nije čudo što se Drljači smučio slučaj Barišić.
Ono što nije zabavno nego zabrinjavajuće jest Drljačino nepoznavanje biti autoplagijatorstva i njegove funkcije u akademskom svijetu. Njemu se autoplagijatorstvo čini “poprilično blesavom osnovom krimenizacije”, logično mu je da Barišić uz toliko citata djela drugih autora “ponovi samog sebe”, te se pita “zašto je zlo da ponovi samog sebe kad to ionako nije nešto originalno”. U najblagonaklonijem pristupu takav se odnos može nazvati naivnim, a u ozbiljnom pristupu vrlo opasnim i štetnim.
Ponajprije, valja razlikovati citiranje vlastitih radova od samoplagiranja. Prvo je potpuno uobičajeno i koristi se kada autor u novima znanstvenim radovima želi čitatelje uputiti na to da je neki problem istraživao i analizirao u objavljenima prijašnjim radovima pa nema potrebe, a ni prostora, da ga opet izvodi ili opširno elaborira. Ti su citati kratki, biraju se dijelovi starijih radova koji izražavaju srž autorova mišljenja, odnosno nalaza znanstvenih istraživanja do kojih je došao te su vrlo precizno navedeni izvori iz kojih su citati preuzeti: naslov vlastite knjige, izdavač, mjesto i godina izdanja te stranica na kojoj se citat nalazi ili naslov vlastitog članka, naziv znanstvenog časopisa, godište, broj i stranice na kojima je članak objavljen.
Nasuprot tome, samoplagiranje je preuzimanje ili prenošenje velikih dijelova, često cijelih pasusa članaka ili poglavlja knjiga koji su već objavljeni u nove radove, a da se pritom ne navode izvori iz kojih su ti dijelovi preneseni. Kod neupućenog čitatelja tako se stvara dojam da je riječ o potpuno novom tekstu, to jest o novom članku ili novoj knjizi, premda nije tako. To je, nema dvojbe, prevara čitatelja pa je već time počinjen moralni krimen.
Zašto autori to čine? Čine to zbog vrlo opipljivih i očitih materijalnih, društvenih i moralnih koristi koje im samoplagiranje donosi. Ilustrirat ću to jednostavnim primjerom. Neki je autor, recimo, napisao znanstveni magistarski rad o Hegelovoj filozofiji prava na temelju djela “Grundlinien der Philosophie des Rechts”. Na osnovi obranjenoga magistarskog rada stekao je znanstveno zvanje magistra filozofskih znanosti, dobio veće ovlasti u nastavi u akademskoj instituciji u kojoj radi, veću plaću te viši društveni status, a vjerojatno i veći društveni ugled.
Za doktorsku disertaciju taj je magistar znanosti prijavio rad o Hegelovoj filozofiji prava i države u cijelom njegovu opusu, ali je u nju, bez ikakvih izmjena i naznaka, uvrstio svoj magistarski rad ili njegove velike dijelove. Kada obrani disertaciju, stječe zvanje doktora filozofskih znanosti, dobiva veća prava u nastavi, veću plaću te viši društveni status, a vjerojatno i veći društveni ugled. Tako je dva puta “oplodio” jedan svoj rad: dva je puta napredovao u akademskoj karijeri, dva mu je puta povećana plaća i dva je puta povećao svoj društveni status na osnovi jednoga te istoga rada. Osim toga, opet je prevario akademsku i društvenu zajednicu jer nije točno i jasno naveo da velik dio njegove disertacije nije izvoran znanstveni rad nego da je preuzet iz “starog opusa”.
U akademskoj karijeri pojedinca samoplagijati se mogu jako materijalno, društveno i moralno oplođivati. Recimo, objavljeni magistarski i doktorski radovi u napredovanju računaju se kao dva posebna znanstvena rada, makar su velikim dijelom istovjetni. Ako je autor, k tome, objavio dijelove svoga magistarskog i doktorskog rada u obliku časopisnih članaka prije nego što su oni publicirani u cjelovitu obliku, onda se i ti članci računaju kao zasebna znanstvena djela. Moguće je, ukratko, da se jedan te isti tekst, bez ikakvih izmjena ili s neznatnima preinakama, računa kao tri, četiri ili pet znanstvenih radova: kao dva, tri ili četiri znanstvena članka objavljena prije obrane magistarskoga rada u časopisu, kao knjiga koja sadržava magistarski rad i kao knjiga koja sadržava doktorsku disertaciju.
A o broju objavljenih radova ovisi akademsko napredovanje pojedinaca u viša znanstvena i nastavna zvanja koja nose sa sobom veće plaće, veća prava i ovlasti - recimo, pravo izvođenja doktorske nastave i mentoriranja doktorskih disertacija, pravo natjecanja za znanstveno-istraživačke projekte, stipendije i gostujuća predavanja na inozemnim sveučilištima, pravo da se kandidira za dekana ili rektora itd. - viši položaj u akademskoj hijerarhiji i na društvenoj ljestvici.
Nije točno da je autoplagiranje nepoznat pojam u hrvatskoj znanosti. Recimo, još 2009. K. Baždarić i suradnici objavili su u časopisu Medicina članak “Plagiranje kao povreda znanstvene i akademske čestitosti” (45, 2: 108-117) u kojemu su jedan odjeljak posvetili i samoplagiranju. Samoplagiranje su opisali kao “plagiranje vlastitih ideja i preuzimanje već objavljenog teksta” te ustvrdili da je ono “jednako loše kao i plagiranje, ako se već objavljeni radovi ili njihovi dijelovi objavljuju ponovno i pritom predstavljaju kao izvorni” (str. 108). Upozorili su i na uobičajenu obranu samoplagijatora da se “ne može krasti od samog sebe”.
No nije riječ o “krađi od samoga sebe”, nego o zloporabi vlastitih radova radi stjecanja materijalnih, statusnih i drugih pogodnosti. U tom je smislu riječ o akademski nedopustivu i nečasnu djelu. Istina, ono se nekad nije ni promatralo ni sankcioniralo kao danas, napose u razvijenima znanstvenim zajednicama, ali su se uvjeti znanstvenog napredovanja i znanstvenog rada uopće uvelike postrožili i zaoštrili te više nema mjesta samoplagiranju, koliko god se neke znanstvene zajednice, kao hrvatska, pretvarale da ne znaju o čemu je riječ i odbijale formalno sankcionirati takvu praksu.
U stručnome politološkom časopisu Političke analize o problemu samoplagiranja počeli smo pisati nekoliko godina prije “slučaja Barišić” upravo zato što se pokazao jednim od najakutnijih akademskih i društvenih problema. Upućujem na članak D. Čepe u Političkim analizama br. 10/2012. u kojemu se eksplicitno razmatra jedan primjer samoplagiranja u politologiji. Nimalo ne sumnjam da su sve znanosti pune sličnih primjera. Stoga nije ni korisno ni zabavno podcjenjivati taj fenomen.