Ti bi to mogao znati. Možemo li po kratkom postupku otvoriti telefon za prikupljanje pomoći za malenu Milu?” glasila je poruka kojom me probudila jedna od mnogih prošlog petka, već oko sedam ujutro.
Društvene mreže večer prije već su bile prepune postova o malenoj Mili Rončević.
Dogodio se flashback, na sličnu situaciju prije sada već šest godina. Nora. Đana i Ivica, koje tada upoznajem. Njezini djed i baka. A onda poput nekog montažnog reza povratak u današnjicu. Na Faceu ugledam post koji govori da se akcija za Milu provodi kroz Zakladu “Nora Šitum”. Đana je već dan i pol u prednosti u odnosu na moja saznanja.
Obilazi institucije, ured za uredom, kako bi akciju što prije legalizirala, kako bi dobila rješenje da na samom početku ne bi bilo nekog čudnog zakonskog ambisa, kako se to u ovakvim situacijama ponekad dogodi. “Što ću, ne mogu poziv roditelja ignorirati?” rekla mi je kratko na telefonu i ispričala se što mora završiti razgovor jer joj telefon zvoni neprestano. Možda je netko tko može pomoći.
“Gospodine Zuber, mogu li vas pitati, znate li kako se može pomoći malenoj Mili?” pita me susjeda iz obližnje zgrade na izlasku iz kuće. Poznajem je iz tog dobrosusjedskog odnosa, bontonskog pozdrava - dobar dan, dobra večer.
Shvaćam da se događa nešto posve mimo mene i da je već za jedne večeri i jutra koje je uslijedilo uzelo velikog maha. Otvaram portale i vidim da se događa gotovo identična priča kao onomad za Noru Šitum. Priča nakon koje pomislite: može li ona ipak drugačije završiti? Je li sretan završetak samo filmska mogućnost?
Ali, ispostavilo se da i nema previše vremena za razmišljanje ili neko intelektualiziranje. Bojati se patetike, iskorištavanja nečije teške sudbine i mogućeg prozivanja za to.
Pozivi se nastavljaju. Jutro odlazi tako da nema prostora za promišljanje i donosi samo dvije opcije - reagirati ili ne. Pomoći ili ne, a ako pak ne možeš pomoći, učiniš onda korak natrag kako barem ne bi odmogao. A onda ti stigne i poruka koja te dodatno smetne.
“Zuber, to je unuka od našeg Ronca”, stiže mi poruka jednostavnog sadržaja. Vladimir Rončević, jedan od onih urednika, šefova koji za sobom ne ostavljaju gorak okus nakon mandata. Na njega je mislila kolegica iz bivše mi televizijske kuće, Maja. Staloženog, mirnog. Kakav je čak i danas. U situaciji u kojoj bi malotko imao snage takav ostati. U kontaktu je s Đanom. “Ronac, što god treba, tu sam!” slušam sebe kako izgovaram.
I tako sam se i našao na toj konferenciji za medije u ulozi moderatora, na zamolbu njegova sina Marina i snahe Sanje, roditelja malene Mile. Moja je pomoć u usporedbi sa svima ostalima bila posve nebitna. U usporedbi s pomoći njihove obitelji, prijatelja, ogromnog broja ljudi koji su toliko puno dali, Đane, koja kao i oni ovih nekoliko dana nije spavala, rekao bih nije vrijedna spomena. Ona samo pokazuje kako je kap po kap nastao taj ocean. U kojem je prikupljeno gotovo 37 milijuna kuna.
Iako je bilo potrebno 18 milijuna. U praktički 48 sati, ako se oduzmu subota i nedjelja, kada platni promet ne radi. Kada je ova brojka izašla, jedan je moj prijatelj na svojem profilu napisao, parafrazirat ću ga: “Hrvatska, najteža i najdivnija zemlja na svijetu”. I doista, čini se, ona jest takva. Pokazuje to i činjenica da je u taj avion obitelj prekjučer ipak ušla.
S novcem koje u petak nije imala. Dovoljnim za njihovo dijete, ali, izgleda, i za još jedno dijete kada bude trebalo. Ako ga ne treba već sada. Jer s pravom upravo Milin otac Marin spominje one roditelje koji su možda u istoj situaciji ili će to možda biti, ali nemaju tu sreću ili okolnost da pokrenu na ovaj način akciju za svoje dijete. U svojem istupima rekla je to i Milina liječnica, prof. Jelena Roganović.
Što je to onda ovih nekoliko dana reklo o našem društvu - i najtežem i najdivnijem? Da kada se ovako, s imenom i prezimenom, pojavi dijete kojem pomoć treba, želimo pomoći. No, kako je to rekao ili zavapio Marin Rončević, ne bi li tu energiju trebali usustaviti? Potrebe ima. Bilo da je to rak, leukemija. Bilo da je to Spinraza, lijek potreban desecima djece, za koji se bore roditelji poput Ane Alapić, bilo da je to neka druga bolest kojoj hrvatska medicina više ne može pomoći.
Ima i želje da građani Hrvatske u takvim slučajevima pomognu. Može li se to onda ipak učiniti na neki drugačiji način? Bez tolikog stresa za one koji tu pomoć trebaju? Velikog medijskog, pa nemam srca napisati - cirkusa? Jer i mediji i društvene mreže odigrali su ulogu pronositelja potrebe. I trudili su se to činiti što je dostojanstvenije moguće. Ne bi im se taj trud trebao negirati.
Po onome što su roditelji malene Mile i Đana Atanasovska rekli, ovaj su put i institucije brzo reagirale. Iako, bilo bi im lakše kada bi taj isti sustav shvatio da bi se poziv u pomoć mogao opet dogoditi. I kao kod Mile ili kao i prije šest godina u slučaju Nore, mogao bi se opet dogoditi baš u petak. A bolest ne poznaje vikend, ne odlazi na odmor. Vrijeme u takvoj situaciju brzo curi. Unatoč tom kontekstu, ovaj put kao da su svi odlučili da će sve učiniti brzo. I to po nekoj proceduri, da ne ostanu repovi.
Ali, opet ostaje pitanje: možemo li sve to bez tolikog stresa? Kojem se mora izložiti samo bolesno dijete, njegovi roditelji, obitelj. Ne bi li trebali stvoriti fond za takve slučajeve, toliko puta, pa i sada spominjan? Za slučajeve eksperimentalnih liječenja kao zadnje brane spasa, lijekovima koji su skupi i nedostupni. Fond koji će omogućiti dostojanstvenu molbu obitelji za pomoć? I brzu odluku, bez tog ludog adrenalina koji oboljelom i obitelji sigurno čini štetu. Pitalo se to nakon pokojne Nore Šitum, nakon slučaja Spinraze, pitaju i mole i Milini roditelji.
Politika je ovaj put dostojanstveno sve odšutjela. Nije se miješala, prikupljala bodove. Ako je pomagala, a čini se da jest od Ureda predsjednice nadalje, činila je to potiho. Njoj danas ne treba referendum za pitanje osnivanja fonda. Imaju 37 milijuna razloga ili kuna koji tu želju potvrđuju. Samo je pitanje da ga formiraju onako kako građani to žele, a ne politika sama.
To, pak, pokazuje postojeći oblik fonda. Ili će i sljedeći put građani prikupiti možda 50 milijuna da bi netko nešto shvatio? Jer ovakav način liječenja djece ne bi trebao biti prihvatljiv društvu koje toliko želi pomoći.
Istina, ovakve priče iznjedre te dostojanstvene roditelje poput Marina i Sanje, njihova djeda Vladimira, profesoricu Jelenu Roganović iz Rijeke, ljude koji su im pomagali, znani i neznani, Đanu… I to jest bogatstvo ovog društva. To jest bogatstvo i osobnog života kada ti takvi ljudi, pa i teškim povodom uđu u život. Ali ne bismo se prema tome trebali ponašati kao prema danoj činjenici, koja će, eto, svaki put dati šansu nekom djetetu. Jer i od ovih 37 milijuna, uvjeren sam, možemo bolje.
Da kao društvo čujemo poruku roditelja Marina i Sanje, i sljedeće roditelje očuvamo svega što su oni i roditelji prije njih morali proći. U društvu u kojem će tih 37 milijuna biti dostupno, jer je ono odlučilo da ih vrijedi donacijama staviti na neki račun. Ne da bi manipulirali njima, mešetarili - na temelju porezne politike, uzeli na takav novac još i 5 milijuna kuna poreza!?! - nego da bi nakon prikupljanja taj novac transparentno čuvali za dan kad će ga neko dijete trebati.
Ovih dana, jučer, danas, sve oko mene uvjeravalo me da je to baš u ovom društvu moguće. Da se može očuvati jedna vrijednost te naše okoline, na koju smo vjerujem ponosni. U tom bi uvjerenju bilo dobro barem probati ostati. I u tom duhu Mili i njezinim roditeljima poželjeti puno sreće.