Sve što se trenutno događa u svijetu nema presedana. Države, ali i čitavi kontinenti prolaze test održivosti. Tragični događaji u zemljama koje su bile u najvećoj mjeri pogođene pandemijom Covida-19, pokazali su da je u pokušaju savladavanja zajedničkih izazova i prijetnji, bez tuđe pomoći, nužno platiti najvišu cijenu.
Trenutačna globalna kriza pružila je mogućnost da se, radi dobrobiti građana, preispitaju aktualni principi međunarodnih odnosa te prevladaju nacionalni egoizam, linije podjela, blokovsko mišljenje i političko neslaganje. Nažalost, to se nije dogodilo.
Premda smo u raznim državama svjedočili jedinstvenosti i složnosti ljudi koji su se našli u samoizolaciji i vidjeli njihovu međusobnu dobronamjernost, kao i nevjerojatan altruizam i požrtvovnost liječnika i medicinskih sestara, u međunarodnim se odnosima sve posložilo sasvim drugačije.
U jeku pandemije svjedočili smo kako pojedine države presijecaju jedne drugima humanitarne zalihe. Umjesto uzajamne pomoći i podrške najugroženijima, uvedeni su moratoriji na isporuku medicinske robe.
Na samom vrhuncu pandemije najveći platiša Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) jednostrano je najavio obustavu financiranja ove organizacije, koja je preko noći izgubila gotovo pola milijarde dolara. Možda WHO nije idealna organizacija, ali je posljednjih nekoliko mjeseci postala nezamjenjiv centar za prikupljanje i analizu svih informacija o Covidu-19, kao i generator preporuka i razvoja optimalnih metoda borbe protiv pandemije.
Pritom je protiv onih koji nisu podlegli iskušenju da sačuvaju pomoć samo za sebe, ali ne pripadaju tzv. “zapadnom krugu zemalja”, cinično započeta agresivna informativna kampanja. Čim je Rusija pružila pomoć Italiji, kada joj je bila jako potrebna, i čim je Kina pokazala učinkovitost borbe protiv virusa i počela povećavati svoju potporu drugim državama, odmah su bile optužene da imaju neke geopolitičke ciljeve i ambicije.
Široko su rasprostranjene lažne vijesti o tome kako je 80% ruske pomoći Italiji bilo nepotrebno, iako su talijanske vlasti to odmah i više puta demantirale. Čak su se obratile i nama za proširenjem te, navodno, “beskorisne” pomoći.
Radna skupina za strateške komunikacije EU East StratCom optužila je Moskvu da je navodno pokrenula dezinformacijsku kampanju o koronavirusu kako bi destabilizirala Europsku uniju. Čudno je da Rusija pokušava destabilizirati svog glavnog trgovinskog partnera, pogotovo uoči nadolazeće globalne recesije.
Ali to nije zbunilo autore izvještaja, kao ni činjenica da je većina navedenih primjera bila na ruskom jeziku. Postavlja se pitanje na koji će to način Rusija destabilizirati zemlje člancima na ruskom? Takvi članci će prije destabilizirati samu Rusiju nego zemlje EU.
Značajno je da su optužbe na račun televizijske postaje Russia Today, koja emitira na europskim jezicima, demantirali čak i istraživači sa sveučilišta u Manchesteru, za koje je teško posumnjati da imaju proruske stavove. Oni su u svojim dokumentima ukazali na to kako “optužbe da RT širi lažne vijesti o koronavirusu dovode u zabludu i zasnovane su na lažnim činjenicama”.
Široki odjek je dobilo “istraživanje” glavnog glasnika rusofobije The New York Timesa, u kojem se navodi da je Rusija navodno organizirala cijeli sistem dezinformacija kako bi pokazala koliko je zapravo loša situacija sa zdravstvom u SAD-u, što “doprinosi širenju smrtonosnih bolesti”! Bez obzira na svu apsurdnost, ljudi tome vjeruju.
Čak su i neki američki visokopozicionirani dužnosnici pokušali javno optužiti našu zemlju da vodi “dezinformacijsku kampanju” protiv SAD-a. Kada smo zatražili objašnjenje američkog State Departmenta, on, naravno, nije uspio dati jasan odgovor, a kamoli dokaze.
Kriza uzrokovana koronavirusom nije uspjela utjecati na rješenje humanitarnih aspekata ljudskog razvoja. Unatoč pozivima generalnog tajnika UN-a Antónija Guterresa i visoke povjerenice UN-a za ljudska prava Michelle Bachelet, nisu čak ni privremeno ukinute jednostrane nelegitimne sankcije u odnosu na niz zemalja kojima su hitno potrebni medicinska oprema i lijekovi.
Nitko se ne bavi pitanjem ukidanja američkih sankcija i trgovinskih ograničenja koja štete europskim tvrtkama, iako malo tko sumnja da društvene i ekonomske posljedice samoizolacije mogu postati veći izazov od koronavirusa.
Kriza je postala trenutak istine. Svaka država pokazuje za što je sposobna, kako za svoje građane, tako i u međunarodnim odnosima. Rusija je počela pružati pomoć svima koji joj se obrate, čineći to nesebično, uzimajući u obzir kako humanitarne aspekte, tako i vlastite potrebe i kapacitete, bez protuusluga i zahtjeva. Ono što su pokazale neke od vodećih država je, blago rečeno, uznemirujuće.
Važno je shvatiti da pandemija koronavirusa nije posljednja globalna kriza. Čekaju nas, nažalost, novi izazovi. Ostaju zajedničke prijetnje - terorizam, trgovina drogom, organizirani kriminal, širenje oružja za masovno uništenje, klimatske promjene. Nastavljaju se regionalni sukobi. Nismo imuni od novih virusa i epidemija. Ali za rješavanje ovih problema potrebni su solidarnost, zajednički pristupi i korištenje učinkovitih koordiniranih međunarodnih mehanizma za rješavanje kriznih situacija.
Nacionalni egoizam, intenziviranje rivalstva netržišnim metodama, prioritet konjunkturnih političkih zadaća na štetu međunarodne suradnje, potkopavanje uloge globalnih institucija, prije svega UN-a, i borba za prevlast u našem međusobno ovisnom svijetu neizbježno nas približavaju globalnoj katastrofi.
Sada je bitno ne samo savladati krizu i njezine društvene i ekonomske posljedice, nego razmišljati i o budućnosti - izgradnji pravednog, multipolarnog svjetskog poretka te približavanju Rusije SAD-u i Europskoj uniji radi zajedničke borbe protiv sadašnjih i budućih izazova čovječanstva.