Predsjednica u posljednje vrijeme pravi toliko gafova da ih je teško sve pratiti, pa pokoji izmakne pažnji javnosti. Tako je u nedavnom posjetu gimnaziji u Sesvetama upozorila učenike da razmisle hoće li upisati studij povijesti i arheologije jer “možda u ovom trenutku nećeš naći radno mjesto”. Sporna je izjava, doduše, izrečena kao usputna primjedba u okviru općih fraza o potrebi obrazovanja i radosti školovanja i upućivanja na prirodne znanosti - jer treba misliti i na tržište.
Istina, nije baš primjereno da predsjednica mladima sugerira što studirati, njen je posao da radi na njihovu zapošljavanju. Uostalom, nitko ne može predvidjeti koja će zanimanja u budućnosti biti potrebna, osim informatičara i pekara. Je li, dakle, predsjednica zabrinuta jer bi ih odluka da studiraju humanističke znanosti (koje je i sama studirala!) mogla odvesti na burzu? I jesu li u tom smislu povijest i arheologija samo općeniti primjer za humanističke znanosti? Zašto baš povijest, zašto ne bibliotekarstvo, muzikologija, etnologija?
Makar izrečena usput, ova izjava o studiju povijesti zaslužuje pažnju javnosti. To očito misli i šesnaest profesora Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, koji su u javnom pismu upozorili da ima malo nezaposlenih povjesničara i, još važnije, precizno dijagnosticirali zašto je povijest problem: “Mišljenja smo da nikakva dubinska reforma društva nije moguća bez ključnog doprinosa humanistike i razvijanja kritičkog mišljenja. U Hrvatskoj se danas kritičko mišljenje sustavno ograničava i potire. To se odnosi i na interpretacije povijesti koje su bitan sastavni dio u oblikovanju političke i društvene svijesti”.
Bit će ipak da njena briga za povijest otkriva više nego što je željela, odnosno manje brigu za nedostatak radnih mjesta, a više ovo što nastavnici navode kao razlog - opasnost od kritičkog mišljenja u interpretaciji povijesti.
Ako se vratimo unatrag, sjetit ćemo se jugoslavenskih povijesnih udžbenika i knjiga koje su bile sastavljene prema obrascu u kojem je politika tj. ideologija bila važnija od činjenica. Povijesni su događaji prikazani tako da legitimiziraju komunističku vlast pa je, recimo, u Drugom svjetskom ratu naglasak bio na komunističkom vodstvu antifašističkog pokreta, Titu, ofenzivama i partizanskim herojskim djelima. I brojke su bile podložne interpretaciji, sjetimo se samo 700.000 ubijenih u logoru Jasenovac ili zaobilaženja teme Bleiburga. Naime, totalitarnim režimima nije trebala povijest kao znanost, komunistički su vođe sami pisali povijest.
Devedesetih se, međutim, situacija preokrenula: odjednom su iz udžbenika nestali Tito i partizani, pa i sama Jugoslavija, a komunističku ideologiju zamijenila je nacionalistička. A to znači prikazivanje povijesnih činjenica u obrnutom smjeru: umanjivanje broja ubijenih u Jasenovcu (ponegdje i revizionizam), kao i uvećavanje broja žrtava na Bleiburgu. U udžbeniku Naš svijet 4 sve je to stalo u tek pet redova: “U Drugom svjetskom ratu, koji je u Hrvatskoj trajao od 1941. do 1945. godine, bilo je velikih razaranja i stradanja stanovništva. Tijekom rata, uz pomoć Njemačke i Italije, stvorena je Nezavisna Država Hrvatska. U njoj su se dogodila mnoga zlodjela, a sa svršetkom rata prestala je postojati”.
Znanost još uvijek nema licencu da slobodno, bez utjecaja politike, istražuje povijesne činjenice, a kad to znanstvenici čine, izvrgnuti su brutalnim napadima kao Ivo Goldstein, pa i prijetnji smrću kao Hrvoje Klasić. Naime, naučeni smo da povijest bude instrument politike, i to se i dalje uspješno nastavlja. Jaz između službene povijesti i sjećanja i dalje postoji. Jer, kritičko mišljenje i istraživanje moglo bi dovesti do rušenja starih i novih hrvatskih mitova, a to se ne smije dopustiti. Zato, djeco, poručuje predsjednica, razmislite hoćete li studirati povijest, ako naučite misliti mogli biste doći u sukob s vladajućom politikom.
Ali, zašto arheologija? Zašto je predsjednica uopće spomenula arheologiju, je li i to bizarna slučajnost? Izjava oko arheologije bit će jasnija ako se prisjetimo da je Hrvatska zemlja u kojoj se veliki publicitet daje djelima koja tvrde kako je zemlja ravna ploča. Ili činjenice da se u sekularnoj državi i njenim sekularnim školama na neobavezno-obaveznom vjeronauku uči kako je Bog stvorio čovjeka. Što, recimo, sa znanstvenom činjenicom da je Homo sapiens star oko 200.000 godina i da potječe iz Afrike, od zajedničke mitohondrijske “pramajke”? Čemu iskopavanja, ugljikova metoda datiranja arheoloških ostataka ili DNK analize? Treba li u takvoj zemlji arheologija? Ili znanost uopće?
Predsjednica govori ne samo iz tržišne, nego i iz političke perspektive: što mladi manje studiraju predmete koji bi ih naveli na kritičko mišljenje, to bolje za političare. I u pravu je, lakše je manipulirati neobrazovanima. Jedino tako možemo razumjeti logiku njene sugestije sesvetskim gimnazijalcima.