Miro Kovač, nekadašnji šef diplomacije i bliski suradnik Tomislava Karamarka, doslovno fizički ne može smisliti Andreja Plenkovića. To je lako razumljivo; ambiciozni Kovač nikada nije prihvatio što ga je Plenković gurnuo u treći HDZ-ov ešalon, a usput vladajuću stranku ipak repozicionirao s krajnje desnice na desni centar.
Sve to ima svoju cijenu. HDZ je izgubio približno jednu četvrtinu svojih tradicionalnih birača i na europskim izborima tijesno pobijedio SDP, da bi u nedjelju 5. siječnja Kolinda Grabar-Kitarović uvjerljivo izgubila predsjedničke izbore. U takvoj situaciji bilo bi čudno da Miro Kovač nije krenuo na Plenkovića, a ne to što jest.
Realno, Kovačeva optužba na račun vodstva stranke je brutalna. Prema njemu, mnogi HDZ-ovi birači okrenuli su leđa i uskratili glas kandidatkinji Kolindi Grabar-Kitarović jer su njihovi osjećaji povrijeđeni, bilo zbog katkad omalovažavajućeg odnosa prema njima, bilo zbog nekih odluka koje se tiču svjetonazora, direktne demokracije, nedovoljne borbe protiv korupcije i sklapanja “neprihvatljivih koalicija” s HNS-om i SDSS-om. Kovač će situaciju u kojoj je HDZ opisati kao posrtanje i dodati kako se “mjesecima istaknutije stranačke ljude prozivalo, pače klevetalo što direktno, što indirektno u hrvatskoj javnosti”.
Nije problem spoznati koga on smatra klevetnikom koji omalovažava birače HDZ-a, sklapa neprirodne koalicije i slabo se bori protiv korupcije. Istina, zanimljivo je čitati posljednju Kovačevu optužbu, iako je on bio ministar u Vladi koja je zbog korumpiranosti i “afere konzultantica” pala poslije pola godine. Ali, jurišnik na prijestolje na kojem sjedi Plenković ionako svoje saveznike traži među članovima koji su bijesni, a ne kod onih s dugotrajnom memorijom.
U Plenkovićevu taboru tvrde kako najprije treba utvrditi razloge slabijeg rejtinga HDZ-a i Kolindina poraza, a zatim odlučiti o unutarstranačkim izborima. Radi se o oprobanoj formuli: kada želite ništa ne riješiti, osnujete povjerenstvo koje će tražiti rješenje. Logika je jasna - kupuje se vrijeme, a premijer je procijenio da će za mjesec ili dva, kada se događaji vrate u kolotečinu, njegovi kritičari izgubiti zamah.
Ionako je riječ o jatu koje malo toga povezuje. Kovač nije blizak Davoru Stieru, koji već mjesecima šuti kao zaliven, a Milijan Brkić njih obojicu - ne podnosi. O povratku sanja i Karamarko, koji računa na branitelje i desno krilo unutar stranke, baš kao i vukovarski gradonačelnik Ivan Penava. Dokle god su tako podijeljeni, Plenkoviću je lako.
Zato se može vjerovati njegovim bliskim suradnicima koji uvjeravaju kako će se parlamentarni izbori održati najesen, u predviđenom roku. Ako se ostvare njihove najave, to znači da Plenković ima kontrolu nad strankom i vjeruje da može odgoditi izbore u HDZ-u. Ili sigurno trijumfirati bude li ih ipak raspisao.
U svakom slučaju, ne treba ga proglašavati političkim pokojnikom, iako nije u idealnoj situaciji. Političke stranke jako rijetko smjenjuju vodstva dok su na vlasti. Dovoljno se vratiti nekoliko godina unatrag i sjetiti da se u to vrijeme u medijima povlačila priča o potrebi smjene Zorana Milanovića jer je SDP gubio izbore. Naravno da se to nije dogodilo, jer u SDP-u nisu bili ludi pucati u vlastitu nogu smjenjujući svojeg premijera pa izgubiti vlast bez borbe.
Zato se možemo kladiti: HDZ će na parlamentarne izbore izići pod vodstvom Andreja Plenkovića.