POBJEDNICI I GUBITNICI

PLENKOVIĆ NA ŽRTVENIKU 'STABILNOSTI' Kako je premijer postao najtragičnija politička figura panične borbe za očuvanje starog sistema

    AUTOR:
  • OBJAVLJENO:
  • 20.07.2019. u 12:35

CROPIX

Iako je baš Plenković ambasador stabilnosti kao samodovoljnog cilja politike, nepravedno je reći da je ova rekonstrukcija bila njegova osobna bitka. Nije. To je bila panična borba za stabilnost starog sistema, onog u kojemu se neslaganja, sukobi i krize mnogo više hine i preuveličavaju nego što doista spontano izbijaju

Koalicija Plenkovića, Brkića, Bandića, Ferenčaka, Vrdoljaka, Glavaša, Pupovca, Kosora i Sauche nastavlja s radom, neovisno o kontinuiranom dojmu da postoje ozbiljni problemi na relacijama Plenković-Brkić, HDZ-HDZ, HDZ-HNS, HDZ-Pupovac, Kosor-HNS, Bandić-HNS.

Prevladala je ipak potreba za “stabilnošću”, a to je pojam - lansiran i njegovan od samog premijera Plenkovića - koji označava ono jedino oko čega se u ovom vremenu mogu i trebaju okupiti stranke i zainteresirani pojedinci kako bi formirali vlast i preuzeli odgovornost, a zapravo nadzor nad institucijama.

No, iako je Andrej Plenković upravo ambasador stabilnosti kao samodovoljnog cilja svake politike, nepravedno bi bilo reći da je ova rekonstrukcija prije svega bila njegova osobna bitka za novu Vladu i spašavanje stare većine. Nije. To je bila panična bitka za stabilnost starog sistema, onog u kojemu se neslaganja, sukobi i krize mnogo više hine i preuveličavaju nego što doista spontano izbijaju.

Pogledajmo i ovo novo napumpavanje lažne političke gužve oko ćirilice u Vukovaru gdje se nanovo HNS uključuje kao tobožnji oponent HDZ-ovoj politici, a zapravo je isključivo u ulozi programiranog provokatora i upaljača nereda za potrebe korigiranja odnosa snaga u nesagledivo širokom savezu za “stabilnost”.

U toj nadljudskoj i nadinstitucionalnoj, grčevitoj borbi za “stabilnost” Plenković svakako nije ni inicijator, ni upravljač, ni zaslužnik, ni glavni krivac, on je samo najizloženija, a time trenutačno i najtragičnija politička figura.

HDZ-ov premijer predodređen je i ostavljen da izgara na žrtveniku lažne stabilnosti: stabilnog starog HDZ-a, stabilne Bandićeve zagrebačke strukture, stabilnog HNS-ova priljepništva, stabilne pozicije Pupovčevih interesa i tako dalje, i tako dalje,

To dakako ne znači da se Plenković, uz nešto bolje sagledavanje situacije, nije mogao malo skloniti i barem donekle preuzeti kontrolu nad tom laganom vatricom, pa tako i nad ovom zadnjom rekonstrukcijom Vlade. No da bi to učinio, Plenković je prvo morao ispravno, racionalno, objektivno sagledati realnost svoje uloge i pozicije u HDZ-u i na političkoj pozornici.

Pogrešno je za Plenkovića što je procijenio kako političku autentičnost i premijersku uvjerljivost može graditi odašiljući neiskrenu i neutemeljenu sliku o sebi kao čovjeku koji kontrolira HDZ, koji predvodi sve važne procese u stranci i koji daje ritam toj političkoj organizaciji.

Silna energija utrošena na građenje tog mita premijeru se vratila kao podebljano nepovjerenje: ako je toliko nerealan u doživljaju vlastite pozicije u HDZ-u, pa kako onda povjerovati njegovu liderstvu na razini državne politike. Ako je zaista mislio da se HDZ-om može ovladati onako usput, bez velikog truda, uz nešto malo brzog učenja i s ponekom improvizacijom, pristupa li jednako lakonski naivno i drugim, državničkim stvarima?

Plenković bi morao odabrati, to jest već je odavno trebao, hoće li kredibilitet i autoritet i dalje graditi na “ovladavanju” HDZ-om, pa onda doista jednom u budućnosti upravljati kadroviranjem, što je bilo ekstremno teško i mnogo spretnijima od njega, ili će jednostavno prestati izigravati HDZ-ova suverena, a početi se legitimirati kao točno ono što on jest - prijelazni održavatelj “stabilnosti”, sa svim pozitivnim, ali, na žalost, i negativnim sadržajem tog posla, odnosno poslanja.

Premijer voli, dok govori o stabilnosti, isticati samo ono iz te sfere što zvuči dobro: u stabilnom društvu raste ovo, raste ono, smanjuju se dugovi, rizici... Nije, međutim, sklon napomenuti kako je taj oblik stabilnosti kojim on rukovodi prije svega izmišljen i izgrađen za dobar osjećaj njegove megakoalicije i svih njenih suportera.

Sav deficit Plenkovićeva liderstva raste zapravo baš u tom rascjepu između slike koju on želi nametnuti o sebi (suveren) i one koju bi mu naprotiv bilo oportuno uzgajati (moderator). Slike pojedinih, pa i odbačenih, kontaminiranih ministara u Vladi zapravo su manje opterećujuće za Plenkovićev projekt od iskrivljene slike njega samoga za koju je najviše osobno odgovoran.

Političar koji dovodi bodyguarde u saborsku dvoranu, koji vježba i čeliči se na Marasu jer ne može ništa Brkiću, koji dubinski vjeruje kako mu prednost u komunikaciji donose duga izlaganja u euroslengu, koji se okružuje neiskusnima jer se boji iskusnijih, koji maratonski dugo izigrava nepokolebljivost a onda u jednom danu popusti baš svim pritiscima, takav političar nema problem prvenstveno s općom percepcijom njegove stranke, naslijeđem bivših vlada, popudbinom neoprezno odabranih ministara, nego ima stvarni, rastući problem i s vlastitim odrazom u javnosti.

Nova Vlada i novi ministri, čak ni s najboljim namjerama, bez ijedne nove afere i s pristojnim performansama, neće moći popraviti tu stvar za Plenkovića. To je samo njegov posao i njegov osobni izazov.

Teško je na kraju dodati da tu leži i njegova prilika jer ostalo je još malo vremena, premalo saveznika, a previše novih zainteresiranih moderatora koji su se spremni u budućnosti s još većom strašću “žrtvovati za stabilnost”.

Izdvajamo