Petak trinaesti bio je sretan dan u životu premijera Andreja Plenkovića. Nogometnim rječnikom, pobijedio je s dva prema nula jer u Saboru je izglasan zakon o ratifikaciji Istanbulske konvencije, sa 110 glasova za, uz dva suzdržana i 30 glasova protiv, a Martina Dalić ostaje ministrica gospodarstva. Sabor je glasao protiv njezina opoziva sa 76 glasova za i 71 glasom oporbe protiv.
Dogodilo se ono što se znalo da će se dogoditi. U ovom trenutku, Plenković nema alternativu, kako u HDZ-u tako i na cjelokupnoj političkoj sceni, što se vidjelo u spomenutim glasanjima. Iako bi ga željeli maknuti i opozicija i desnica unutar HDZ-a, svakome tko analizira političke pocese moralo je biti jasno da se to neće dogoditi. Ovakvo stanje ne može promijeniti ni podatak kako je očito da unutar HDZ-a postoji značajna skupina protivnika skretanja prema političkom centru, što se definitivno potvrdilo kada je protiv zakona o ratifikaciji Istanbulske konvencije, koji je napokon usvojen, glasalo 30 zastupnika. Unatoč premijerovim nastojanjima da što više zastupnika HDZ-a podrži Konvenciju, na kraju ih je čak 14 bilo protiv, a jedan je bio suzdržan.
Ali, u HDZ-u dobro pamte da su prije godinu i pol srušili vlastitu Vladu i, osim ponekih avanturista, nikome nije u interesu repriza događaja iz ljeta 2016. godine, što je eksplicitno izjavio Milijan Brkić. Iako on i Plenković pripadaju suprotstavljenim klanovima, Milijan Brkić je ozbiljan političar, koji je procijenio da je svrsishodnije pokazati šefu stranke da pripazi dokle će ići nego ući u otvoreni rat. Osim toga, ponovno skretanje HDZ-a udesno, kao za vladavine Tomislava Karamarka, odbilo bi velik broj umjereno konzervativnih birača, koji moraju biti doslovno užasnuti dok pokušavaju zamisliti kako bi izgledala Hrvatska u kojoj bi vladali radikalni desničari i Crkva.
Splitski prosvjed protiv Istanbulske konvencije predstavljao je sliku i priliku takve Hrvatske.
Realno, prosvjed u Splitu djelovao je kao skupština na otvorenom članova nekakve sekte među kojima se neki vežu lancima, fratri plaše okupljene kako “rodna konferencija ide za tim da uništi ono što je najbitnije - obitelj, djecu, roditelje; dovest će nam žene koje će biti nad Saborom i nad svim i one će zapovijedat šta će se radit”, a sredovječne gospođe su zabrinute jer je “uloga žene da bude majka i supruga svome mužu, da je zaposlena i da služi društvu onako kako Bog zapovijeda”, što je teza s kojom bi se nesumnjivo složili i konzervativni hodže u Saudijskoj Arabiji.
Po običaju, dobar dio okupljenih uzvikivao je “Za dom spremni”. Usto, činjenica da se na Rivi okupio trust mozgova hrvatske konzervativne revolucije - Velimir Bujanec, Željka Markić, Željko Glasnović, Miro Bulj i Đuro Glogoški - još je jednom pokazao koliki su intelektualni kapaciteti desne scene u Hrvatskoj.
Bilo bi tužno da Andrej Plenković nije znao pasivizirati s ovu ekipu. Ovako se ponovno potvrdilo da HDZ još ima monopol nad desnim biračkim tijelom, čak i kad sondiranja javnog mnijenja pokazuju pad popularnosti premijera i njegove Vlade. Jednostavno, kad Željka Markić organizira prosvjede, okupi se 15.000 demonstranata, a ako iza demonstracija stoji HDZ, na Rivu ih stigne 150.000, kao što je bilo 2001. na skupu “Svi smo mi Mirko Norac”. Jer, HDZ je pokretačka snaga desnice u ovoj državi i zbog toga je važno tko predvodi Hrvatsku demokratsku zajednicu.
U tom smislu - bez obzira na to što mislili o HDZ-u - stabilnost ove stranke, sve dok pripada političkom mainstreamu, osigurava i političku stabilnost u Hrvatskoj. Iz ovog kuta, Plenkovićevo ustrajavanje na Istanbulskoj konvenciji podjednako je dobro jer je prihvaćen dokument koji će povećati sigurnost žena, kao i zato što se pokazalo da se HDZ ne vraća radikalizmu. Voljeli HDZ ili mislili da je riječ o nacionalistima koji su opljačkali Hrvatsku, sigurno je bolje ako najjaču stranku u državi vode umjerenjaci, a ne nacionalno-vjerski fundamentalisti.
To više jer opozicija predvođena Socijaldemokratskom partijom nije sposobna srušiti Vladu, što je pokazalo jučerašnje glasanje o Martini Dalić. A i kada bi nekim čudom uspjeli, s kime bi u SDP-u mogli koalirati - ne valjda sa Živim zidom i Mostom? I u tom slučaju velika koalicija se nameće kao optimalna opcija, koliko god to sada djelovalo daleko.