LINIJA ŽIVOTA

'Plenković se pokazuje se kao premijer na klimavim nogama. Parlamentarnu većinu HDZ-u osigurava DORH. Ovu vladu spašava samo jedna stvar...'

Goran Mehkek / CROPIX

Ako iz premijerove neposredne blizine dolaze ideje koje faktički podrazumijevaju svojevrsno nasilje nad izbornom voljom građana, onda u vrhu vlasti očito postoji velika nesigurnost i strah. Možda ih počinje loviti panika da se arsenal mogućih preslagivanja potpuno iscrpio

 

Unatoč najavljenoj inicijativi, opozicija neće srušiti Andreja Plenkovića ni njegovu Vladu. Ne zato što je premijer jak - dapače, sve je anemičniji i nestabilniji - nego zato što je SDP vrlo slab i konfuzan. Nabacivanjem prejakim riječima, kao što je nacionalna veleizdaja, oporba neće osnažiti svoju poziciju. Premda su se vladajući u aferu Agrokor posve zapleli, poput onog legendarnog pileta u kučine. Ali, čuva ih pustoš i nepostojanje uvjerljive alternative na političkom obzoru, kao i strah velikog dijela javnosti da bi rušenjem aktualne Vlade zemlja pala u još kaotičnije stanje.

Andrej Plenković pokazuje se, nažalost, kao premijer na staklenim nogama. Ne samo zbog rizične intervencije u slučaju Agrokor, ali u tom se slučaju trenutno najbolje zrcale svi njegovi manjkovi i falinke. Akcija spašavanja posrnulog Todorićeva imperija otpočetka je vođena na netransparentan način. Mnogo je pitanja ostalo bez odgovora. Dosta je odluka bilo razlog za skepsu. Ni najnovije, kad su mediji otkrili sadržaj krajnje problematičnog ugovora o roll up kreditiranju Agrokora, šef Vlade nije htio doći u Sabor ni pružiti objašnjenja. Premda je morao znati da će otkrića uznemiriti javnost. Činjenica da je državni namjesnik Ante Ramljak praktično razvlastio Vladu, predajući sudbinu koncerna u ruke jedne skupine kreditora, ne može se tretirati kao normalna. Situacija traži utvrđivanje odgovornosti. Ako premijer, kako će reći, zaista nije znao što mu potpisuju, pa situacijom oko Agrokora danas, navodno mimo njegove volje, dirigiraju strvinarski fondovi, neka potegne konzekvence.

Ugovorom predviđeno privilegiranje jedne skupine financijera također traži objašnjenje. Roll up omogućuje debelu zaradu fondovima, američkim, koji su Agrokorove obveznice kupovali ispod cijene, dok stari kreditori, prvenstveno ruske banke, ostaju u drugom planu. Istim se odnosom već popločava i najavljeno postizanje nagodbe, kao i restrukturiranje koncerna. Javno problematiziranje tih činjenica premijer pokušava odšutjeti ili bagatelizirati. Zahtjevi opozicije očito mu izazivaju nervozu. Pokazuje to sve grubljim riječima. Odgovarajući na opozicijsku prozivku, preuzima retoriku svog prethodnika na čelu HDZ-a, crnog Tomislava Karamarka, pa kritičare i oponente odjednom naziva onima koji Hrvatskoj ne žele dobro. Odnosno, ljudima bez odgovornosti, koji bi zaustavili spašavanje Agrokora, opstanak firme i radna mjesta te koji ugrožavaju financijsku stabilnost i međunarodni ugled države. Diskvalifikacije otkrivaju manjak argumenata. Situacija kakvu je premijer dosad izbjegavao.

Plenkovićev ignorantski odnos provocira blokovski odgovor. Njegovo bi nojevsko ponašanje moglo ujediniti opoziciju. Kao što im HDZ-ovo sabotiranje povjerenstva o Agrokoru diže rejting u javnosti. Vladajući podcjenjuju problem, od parlamentarne istrage rade karikaturu i sprdnju, rugaju se legitimnim pitanjima koje cijela Hrvatska postavlja. Mogu ugasiti Sabor, ali ne mogu ugasiti nezadovoljstvo građana. Samo će produbiti ogorčenje. Svjesna raspoloženja Hrvatske, čak se i predsjednica države izričito pridružila zahtjevima za bistrenjem spornih Ramljakovih ugovora te nastavkom rada saborskog povjerenstva o Agrokoru.

Andrej Plenković pokazuje se kao premijer na klimavim nogama i zato što je njegova parlamentarna većina danas vrlo tanka i fragilna. Premda se nikom tko je u Saboru ne ide na izbore, potpora Vladi, u početku vrlo masivna, u godinu se dana prilično otopila. Parlamentarnu većinu HDZ-u danas osigurava DORH. Nedavno glasanje o nepovjerenju ministru financija pokazalo je da im većina visi o koncu. Opozicija nije uspjela namaknuti 76 ruku za smjenu, ali ni Zdravko Marić nije uspio dobiti više od 75 glasova, što je prekratko, nedovoljno za povjerenje. Da državni odvjetnik na svojoj žeravi ne drži SDP-ova slomljenog Sauchu, opstanak bi Vlade bio u pitanju.

Savez s HNS-om također se može gledati u sličnom kontekstu. Vladimir Šeks, kao Plenkovićeva siva eminencija, upravo je, hvastajući se vlastitom ulogom, raskrinkao prirodu tog aranžmana. Kad je Predsjedništvo HNS-a odbilo tajno već uglavljeni brak s HDZ-om i Ivan Vrdoljak dao ostavku na funkciju šefa stranke, Šeks se, konsterniran, kako sam kaže, ledeno tuširan, i osobno aktivirao kao sredstvo pritiska. “Tada sam se uključio u akciju da Vrdoljaka preko njemu bliskih osoba iz Osijeka, i preko još nekih punktova, ohrabrimo da se ne predaje i da ustraje na koaliciji s HDZ-om”, otkriva ovih dana. Do medija su već stigli glasovi da su neimenovani “još neki punktovi” bili represivne prirode. Bivšem ministru DORH navodno također jako puše za vratom. Strah je moćno političko sredstvo, ali problematičnim sredstvima sklepana parlamentarna većina ne može funkcionirati kao garancija političke stabilnosti ni premijerove i Vladine dugovječnosti.

Ali nitko nije tako provalio Andreja Plenkovića kao njegov veliki consigliere u dva recentna intervjua. Vladimir Šeks, i danas, čini se, gladan vlasti kao i prije tridesetak godina, iz vlastite je, nikad dovoljno iživljene, strasti na više razboja jako ranio aktualnog premijera. Prvo, čovjek koji slovi kao veliki kingmaker, zapravo je sam sebe prikazao kao vladara iz sjene. Ne samo da je Andreja - kako ga intimizirajući se javno oslovljava - doveo na čelo HDZ-a, nego ga permanentno instruira i navodi. Kao da ga vječno treba držati za rukicu. Ispada da je ovaj samo lutka na koncu, u najboljem slučaju tek realizator njegovih ideja. Šeksovo otvoreno patroniziranje premijera prilično je neukusno i denuncirajuće. I neminovno otvara pitanje tko zapravo vlada Hrvatskom.

Drugo, Šeks je otkrio da Plenković svog ministra financija nije branio zato što je uvjeren u njegovu nedužnost u slučaju Agrokor, nego zato što je čuvao vlastitu kožu. “U toj noći, dakle prije smjenjivanja mostovaca, premijeru sam rekao: ako dopustimo da Most i SDP sruše Marića, idući će korak biti Martina Dalić, a treći ćeš biti ti, Andrej!”, prisjeća se drame u Banskim dvorima. To je bila kriva odluka. Jer, braneći neobranjivo, čuvajući Agrokorovom aferom teško kontaminiranog ministra, premijer je sam sebe izložio kao metu. Više nije problem ministar Marić, pitanje je vremena kada će se on morati povući, nego je Plenković postao problem. Da je smijenio ministra, pokazao bi sposobnost ispravljanja grešaka, makar i fingiranu, i sam se spasio. Šeksove indiskrecije o malim noćnim razgovorima u Vladi ogoljuju, striptiziraju nimalo ohrabrujući način njenog funkcioniranja.

Treće, Šeks je Plenkoviću jako naštetio puštajući u javnost svoje ideje o prepravljanju izbornog zakona, kako bi izbornim inženjeringom osigurao vječnu dominaciju i vlast HDZ-u. Premijerov savjetnik predlaže zabranu predizbornog koaliranja i podizanje izbornog praga na sedam posto, što znači da bi u Sabor, kako stvari sada stoje, ušle samo tri stranke, a sve bi ostale bile giljotinirane. Po njemu, to bi onemogućilo cvjetanje protestnih inicijativa i stranaka, smanjilo fragmentiranost političke scene, praktično dovelo do dvostranačja i povećalo političku stabilnost. Svojom idejom bacio je ješku SDP-u kojem bi takva redukcija konkurencije također odgovarala.

Ogroman problem nezadovoljstva javnosti tradicionalnim političkim strankama, kao i njihovu potrošenost i degeneraciju, Šeks bi rješavao krivim sredstvima. Starim obrascima vjeran, on rješenje ne vidi u promjeni partijskog funkcioniranja, u demokratizaciji i reformiranju HDZ-a i SDP-a, u njihovom fokusiranju na stvarne probleme građana, nego bi zacementirao status quo te podržao i nagradio nedostatak volje da se mijenjaju. Promijenio bi izborni sustav kako bi zahrđale, od života naroda alijenirane partije mogle ostati iste. On to naziva preventivnim onemogućavanjem protestnih skupina i stranaka. Ako iz premijerove neposredne blizine dolaze ideje koje faktički podrazumijevaju svojevrsno nasilje nad izbornom voljom građana, onda u vrhu vlasti očito postoji velika nesigurnost i strah. Možda ih počinje loviti panika da se arsenal mogućih preslagivanja potpuno iscrpio.

Plenkovićeva Vlada, dakle, nije stabilna, na kilavim je nogama, ali nema tko da je ruši, a još manje da je zamijeni. Proces truljenja prelijeva se u krvotok cijele nacije.

Izdvajamo