Osim što je prvi ministar i predsjednik HDZ-a, Andrej Plenković počeo je funkcionirati i kao ministar gospodarstva, financija, vanjskih, pa i unutarnjih poslova. Najhrabrije ili najluđe jest to što je na sebe preuzeo apsolutno svu odgovornost za rješavanje krize u Agrokoru.
Premda je jedan od rijetkih ljudi u javnom i političkom životu Hrvatske koji nema nikakvih spona s Ivicom Todorićem, Plenković je svoju političku sudbinu svjesno vezao za sudbinu Todorićeva Agrokora. Kako je to napisao Nino Đula, nije nemoguće da iz svega ovoga Plenković za dvije, tri godine izađe s bitno većim osobnim političkim kapitalom i državničkim autoritetom. Teško, ali nije nemoguće. Pitanje je, međutim, koliki je rizik i koga sve povlači za sobom.
Ulog je golem. Sustav Agrokora drži 15 posto ukupnog gospodarstva, njegovim kolapsom u pitanje dolazi, kako je kazao sam Plenković, čak 200.000 radnih mjesta, urušava se financijski sektor, a proračun doživljava slom. Plenković svojim pothvatom stavlja na kocku neizrecivo više od vlastite političke karijere. Njegov (ne)uspjeh odrazit će se na živote svih nas, s tim da nas nitko nije ništa pitao, a i neće.
Prvi put u povijesti Hrvatske povodom događaja od velikog nacionalnog interesa - a kriza u Agrokoru to svakako jest - ne traži se politički konsenzus, već premijer uzima sve u svoje ruke. Čak se i u uvjetima maksimalne radikalizacije političke scene, kakvu smo imali nedavno kada je lijevu i liberalnu opciju predstavljao bivši predsjednik SDP-a Zoran Milanović, a desnu bivši predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko, oko važnih stvari postizao politički konsenzus. Tako je bilo pri odluci o povlačenju iz arbitraže o granici sa Slovenijom, pa čak i s donošenjem Zakona o konverziji kredita u švicarcima.
Zašto je u slučaju Agrokor izostalo? Premijer nije rekao. Jedino logično objašnjenje je Plenkovićeva procjena da nema s kim ići u konsenzus. U pisanje Zakona o izvanrednoj upravi u tvrtkama od sistemskog značaja, takozvanog lex Agrokora premijer je mogao uključiti članove oporbe, pa tako s njima podijeliti odgovornost za slom koji prijeti gospodarstvu. Ali je pitanje što bi time dobio. Osim predsjednika HNS-a i bivšeg ministra gospodarstva Ivana Vrdoljaka, koji se argumentirano uključuje u rasprave o Todorićevu koncernu, teško je naći još nekog iz oporbe tko (ako izuzmemo ljude poput SDP-ova Borisa Lalovca koji su politički marginalizirani) može nešto kvalitetno pridonijeti.
Predsjednik SDP-a Davor Bernardić, koji bi trebao biti lider oporbe, problem Agrokora rješavao bi imitirajući Severinu. Dosege njegova shvaćanja krize najbolje je sam opisao plasirajući na društvene mreže selfić s kojega nasmiješenog lica pozira držeći u ruci Dorina čokoladu.
- Zaštitimo hrvatske proizvođače! Priključite se našoj kampanji i zajedno podržimo naše proizvođače! - ponosno je objavio Bernardić i proglasio se inovativnim i poduzetnim u rješavanju krize. Da mu ne bude premalo blamaže, nakon čokolade u kampanju spašavanja Agrokora uveo je i glavicu kiselog kupusa.
Toliko o SDP-u. A pored njih u oporbi je još pet HSS-ovih zastupnika, Živi zid čiji Ivan Pernar politiku također vodi preko Facebooka i selfića, te IDS za koji se može reći kako su uz HNS suvisla stranka, ali se svode na samo tri ruke u Saboru. Dakle, da je uključivao oporbu u donošenje posebnog zakona koji bi trebao biti odgovor na prijetnju urušavanju gospodarstva, vrlo je upitno bi li Plenković dobio bitno bolji zakon od ovoga u čiju ustavnost pravnici ozbiljno sumnjaju. Sigurno je jedino da bi izgubio dragocjeno vrijeme i otvorio prostor za svakakve polemike i naklapanja.
Takvo je stanje što se tiče oporbe, a puno bolje nije ni u redovima vlasti. HDZ-ov koalicijski partner Most uvijek iznova, pa tako i sada, potvrđuje da im parlamentarna demokracija nije pojam s kojim su osobito familijarni, a nisu ni s poslom kojega su se prihvatili.
Preuzimanje odgovornosti nad represivnim aparatom shvatili su kao mandat da određuju na koga će povesti hajku. Ponašaju se kao da su jedva dočekali da Todorić kihne pa da mu predsjednik Sabora može napisati kaznenu prijavu, a ministar policije Vlaho Orepić zaprijetiti pendrekom. Todorićeva kaznena odgovornost treba biti na dnevnom redu, ali se još nismo pretvorili u diktaturu, kazneni progon još nije u nadležnosti predsjednika Sabora, kao ni ministra unutarnjih poslova, već se time treba baviti policija i DORH.
Umjesto da govori policiji koga će istraživati, Orepić je trebao voditi brigu o politici koja se kroji u Bruxellesu i koja nam je na samom početku turističke sezone napravila kolone na granici. No to ga ne zanima, pa uskače Plenković pokušavajući stvari s granicom popeglati s Komisijom i susjedima glumeći istodobno ministra policije i vanjskih poslova. No, dok su mu oporbu izabrali građani, koalicijske partnere i ministre Plenković si je izabrao sam.