O tome kada i kako će se okončati štrajk prosvjetara ključnu ulogu imat će roditelji. Oni su već sada iscrpljeni, rastrzani i zabrinuti hoće li zbog nadoknade izgubljenih školskih sati djeca morati u školu subotama i hoće li se produljiti školska godina.
Roditelji su ljuti, a ključno je pitanja na koga - na učitelje i profesore koji traže da im Vlada podigne koeficijente, ili na Vladu koja je povećala osnovicu svima u javnom sektoru i tako s istim postotkom počastila i učitelje i uhljebe. Ako se ljutnja i bijes roditelja okrene prema Vladi, učitelji bi mogli profitirati, pri čemu je presudno što smo u izbornoj godini, a roditelji školske djece predstavljaju masu od oko 700.000 birača.
Jedina matematika i pravilo kojim se Vlada (svaka, a ne samo ova Andreja Plenkovića) vodi u izbornoj godini jest broj zadovoljnih birača. Od kada su školski sindikati stavili na stol pitanje plaća, Vlada ga tretira isključivo kroz prizmu zaštite svoga interesa ostanka na vlasti. HNS je deklarativno stao na stranu učitelja, ali samo kako bi pokušali sačuvati miminum političke vjerodostojnosti jer su prebjeg iz oporbe u vlast opravdavali obećanjem da će provesti reformu školstva.
U stvarnosti se HNS-ov odnos prema štrajku prosvjetara sveo na nastojanja da vuk bude sit, a koza cijela. Govorili su o izlasku iz Vlade, a jedva dočekali da HDZ učiteljima obeća bilo što kako bi imali izgovor da zadrže pozicije s kojih sudjeluju u vlasti. Plenkoviću pak fokus nisu učitelji, njihov materijalni status i motiviranost da provode reformu školstva, nego je jedina dilema bila može li (u slučaju izlaska HNS-a) vladati s većinom od svega jednog saborskog zastupnika i treba li ulaziti u rizik prijevremenih izbora.
Plenković je otklonio rizik ranijeg izlaska na parlamentarne izbore, te procijenio kako je odlukom da se svima u državnom i javnom sektoru plaće podignu za 6,12 posto učitelje i profesore istjerao na čistinu. Plenkoviću je iznimno važno da prosvjetari izgube podršku roditelja i šire javnosti i zato je na jučerašnjoj sjednici Vlade po tko zna koji put naglasio da su plaće svima na državnim jaslama u njegovu mandatu povećane za 18,3 posto, a da će učiteljima na kraju 2020. godine plaća iznositi 7660 kuna, što će biti uvećanje za 1301 kunu od rujna 2016.
Ovime, međutim, Plenković samo potvrđuje da obrazovanje nije prioritet njegove Vlade, i da je po tome na istim pozicijama kao i njegov prethodnik Tomislav Karamarko. Nakon parlamentarnih izbora 2016. Karamarko je u Vladu Tihomira Oreškovića na mjesto ministra obrazovanja ustoličio riječkog HDZ-ovca Predraga Šustara. A prvo što je Šustar napravio bilo je zaustavljanje kurikularne reforme. Projekt u kojem je sudjelovalo stotine učitelja, profesora i nastavnika, u koji je bila uložena ogromna energija i trud nije se svidio ultrakonzervativcima i to je bilo dovoljno da ga se sruši.
Bivše vodstvo HDZ-a u tome je učinilo prvi korak, a Karamarkov nasljednik Plenković, unatoč obećanjima, stavio je kurikularnu reformu u drugi plan.
Resor obrazovanja prepustio je HNS-u i ministrici Blaženki Divjak koja se nije proslavila takozvanom Školom za život. Oko 50.000 ljudi koji su 2016. izašli na ulice i zahtijevali da se nastavi kurikularna reforma i djeci osigura kvalitetno obrazovanje ostali su izigrani. A ako Vlada procijeni da je 700.000 roditelja - birača ljuto na učitelje, tako će završiti i štrajk.