Kad je Andrej Plenković u pitanju, većina stavlja karte na to da premijer općenito neće poduzeti ništa naročito rizično. Osim što takvo vladanje navlači kritike kao nešto što izaziva stagnaciju i obeshrabruje i građane i poduzetnike, iz naravi Plenkovićeva upravljanja proizlaze i redoviti, uglavnom kategorični zaključci o sljedećemu: neće biti prijevremenih izbora, čak ni onda kad različiti signali, procesi i aktivnosti možda (kao ovog ljeta) sugeriraju suprotno.
Istina, dokazano je: premijer Plenković zaista nije političar koji bi u imalo neizvjesne poslove ulazio ako to nije sasvim neizbježno. A izbori u ovom trenutku, ili ove jeseni, ili čak zime, i dalje se na prvi pogled ne čine kao neminovnost, kao nešto na što bi Plenkovićev HDZ iz bilo kojeg razloga bio primoran.
Ali osim što je do krajnosti koncentriran na izbjegavanje rizika i prolongiranje svake vrste, kadgod i gdjegod je to moguće, Plenković ima i još neke osobine koje se međutim manje uzimaju u obzir u predviđanjima njegovih poteza i odluka. Na primjer, on je disciplinirano diskretan, prilično uporan, strpljiv i proračunat političar. To znači da čak ako i ima ikakav plan koji se tiče dugoročnijeg osiguravanja vlastite pozicije i HDZ-ove većine, vjerojatnost da bi se za taj projekt saznalo, ili čak da bi ga bilo moguće razotkriti na temelju događaja ili indicija, ravna je nuli.
Naime, ono što je Plenkovićeva uža specijalnost jest zadržavanje najvećeg stupnja tajnosti u vezi sa stvarima koje se tiču situacije u HDZ-u, stvarne naravi odnosa između koalicijskih partnera, temelja konstrukcije koja drži koaliciju te kadrovske vizije HDZ-a i slike HDZ-ova koalicijskog bunara u budućnosti.
Plenkoviću se čak može dogoditi da mu mimo volje iscure kakve “tajne” u vezi s PR-ovskim Vladinim objavama koje je odlučio plasirati na neki konkretan datum. Ali u proces stvaranja strategije za što dulju HDZ-ovu participaciju u vlasti, i naročito za njegovo osobno učvršćivanje u tom pothvatu, o tome ni od njega, ni iz njegova kruga ne izlazi gotovo ni jedna kvalificirana informacija.
Može se možda nešto sitno rekonstruirati iz Plenkovićevih rijetkih unutarstranačkih odluka (ograđivanje od Stiera, rehabilitacija Kalmete i tako dalje), ali sve je to nedovoljno za stvaranje šire slike o tome kako se to on namjerava, a sigurno je da se namjerava, izboriti za to da se zadrži u vrhu HDZ-a i vlasti malo dulje nego što bi to željeli njegovi brojni neprijatelji i izazivači.
Drugim riječima, teško je vjerovati - iako nam Plenkovićeva opreznost to nameće kao zaključak - da je njegov jedini plan mirno i s puno manevriranja čekati istek mandata, a nakon toga izaći na izbore, znajući za situaciju u HDZ-u, a posebno za vlastiti slab rejting među desnim biračima, o kojima ipak najviše ovisi HDZ-ov rezultat. Jednako kao što je teško očekivati da će svi oni koji znaju kako nisu prirodni dio Plenkovićeva HDZ-a staloženo i bez akcije čekati trenutak kad će premijer i njegov krug sastavljati liste za nove izbore.
Koliko god se realizacija punog Plenkovićeva mandata sad čini kao logična, samorazumljiva stvar, toliko imperativ borbe za Plenkovićevu političku budućnost, taj scenarij čini najmanje realnim, gotovo naivnim.
Sa sviješću o premijerovoj neproničnosti i s već ranijim iskustvom političkih iznenađenja (izbacivanje Mosta), valjalo bi ipak s većom skepsom tretirati zaključke o tome kako će nastavak mandata proteći bez većih zapleta.
Neki novi, iznenadni Plenkovićev manevar, dapače, čini se kao jednako izgledna opcija. Iako je prerano predviđati kakav bi to potez mogao biti, ne bi trebalo unaprijed isključiti ni prijevremene izbore (bez obzira na sve argumente protiv), ali niti neki novi krug preslagivanja većine u parlamentu.
Zadnja izjava neimenovanog, ali oficijelnog Plenkovićeva čovjeka o ministrici Divjak: “To je u maniri Mosta” mogla bi se doduše tumačiti kao obična, malo efektnija opomena i inače nestašnoj članici Vlade iz kvote HNS-a. Ali ne treba podcijeniti tu opomenu ni u širem političkom kontekstu, kao poruku sadašnjem glavnom koalicijskom partneru HNS-u, koji je za HDZ s jedne strane zahtjevan i skup s obzirom na količinu traženih interesnih i kadrovskih ustupaka, a s druge strane nepodnošljiv s pozicije HDZ-ovih glasača koji se nikako ne pronalaze u HNS-ovu deklarativnom sustavu vrijednosti u vezi s odgojem, religijom, ljudskim pravima, obrazovanjem i tako dalje.
HNS, realno, nije dugoročno održiv partner HDZ-u, i ta će tema vrlo skoro, ako već nije, doći na dnevni red Plenkoviću. To je bio brzi bajpas za Most, ali nije kvalitetno rješenje koje bi pomoglo jačanju HDZ-a u budućnosti. HDZ koji se mora podupirati na HNS zvuči kao priličan politički invalid. Utoliko su važniji procesi koji se upravo odvijaju u HSS-u, gdje se nastavlja pokušaj dijela HDZ-a da uklone Beljaka i vrate tu stranku u svoj tabor. Jednako su za HDZ i Plenkovića značajni i događaji u SDP-u gdje se, s Bernardićem ili nekim drugim, i dalje nastoji uspostaviti struktura koja bi mogla biti suradljiva, umjesto garniture koje će biti isključivo svadljiva prema HDZ-u.
Upadljivo je i to kako već i Jakovčić nudi svoj (ili formalno Miletićev IDS) doslovno na pladnju HDZ-u i Plenkoviću. Jakovčićev zadnji napad na predsjednicu indikativan je u dijelu u kojem on Kolindu Grabar-Kitarović stavlja u odnos s Vladom i zaključuje kako mu je bizarno da je baš ona ta koja optužuje Vladu za odlazak građana iz Hrvatske, a prema Jakovčiću, to jest prema Jakovčićevim trenutačnim potrebama, glavni uzročnici masovnih odlazaka su, kaže, političari poput predsjednice.
HDZ će, nema sumnje, u sljedećih godinu dana morati osigurati solidnija i dugoročnija partnerstva, a to bi moglo tražiti i konkretna ulaganja, ustupke i promjene, čak i prije redovitog termina izbora.
Bit će to, za očekivati je, godina velikih preslagivanja, ili priprema za preslagivanja, godina građenja novih, čvršćih interesnih blokova, godina u kojoj će Plenković, želi li se održati, biti primoran na značajna popuštanja prigušenoj desnici u HDZ-u bez koje se “pobjednička arhitektura” neće moći nacrtati.
Ukratko, sve samo ne dosadna, predvidiva, ravnocrtna završnica mandata.
I Bandić, i HNS, i dobar dio HDZ-a, i Milorad Pupovac, svi se oni već ponašaju kao da se koalicija nije razišla samo na ljetni raspust, nego na malo dulje, i na malo dalje. Oni će se ubrzo nakon Vele Gospe nanovo skupiti, ali će se nešto rjeđe gledati u oči.