U prvi mah djelovalo je kao nadrealna provokacija. Gnjevne žene i muškarci s bine su upozoravali na porast obiteljskog nasilja, čemu pogoduju neadekvatne reakcije policije i sudova, dakle državnih službi koje su u nadležnosti Vlade, a čitavo vrijeme u blizini je stajao, ni manje ni više, nego premijer Andrej Plenković. I ne samo stajao, nego decidirano podržao govornike koji su kritizirali njegovu Vladu te onih tisuću-dvije okupljenih na travnjaku na Zrinjevcu.
Iskreno govoreći, treba neko vrijeme da u glavi procesuirate prizor u kojem premijer podržava ad hoc okupljenu grupu ljudi, koji ga, valjda, optužuju da zbog njegovog lošeg rada muževi koji tuku žene prolaze otprilike kao da su malo glasnije pjevali u noćnim satima, a on je, ne tako davno, ignorirao pismene molbe Mare Tomašević, koja ga je preklinjala da je zaštiti od nasilnog muža, tada uglednog HDZ-ovca i župana. “Moje je mišljenje da nasilje treba prije svega tretirati kao kazneno djelo, imati strože kazne, jer ćemo jedino na taj način moći smanjiti taj fenomen koji je zaista krupan u društvu”, izjavit će Plenković, pa onako ozbiljno dodati kako je došao na prosvjed manje kao predsjednik Vlade, a “više kao zabrinuti građanin, zabrinut za sudbine onih koji su se našli pod udarom nasilja”.
Hm, a da građanin Plenković možda zapita premijera Plenkovića, koga to on vuče za nos?
Republika Hrvatska je na jedvite jade ratificirala Konvenciju Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja prema ženama i nasilja u obitelji, poznatu kao Istanbulska konvencija, koja detaljno propisuje kako treba sprečavati nasilje nad ženama i obiteljsko nasilje. A opet, danas je situacija identična onoj kakvu su još prije tri godine opisale aktivistice fAKTIV-a: “Ženama žrtvama nasilja se ne osigurava adekvatan sustav podrške; slučajevi nasilja prema ženama ne istražuju se temeljito; nasilje prema ženama ne prepoznaje se kao institucionalizirano nasilje; nasilje prema ženama ne kažnjava se adekvatno; ženama se ne nadoknađuje šteta za pretrpljeno nasilje koje nije spriječila, iako je dužna to činiti; ne jamči neponavljanje ovog zločina, iako je dužna to jamčiti”. Uostalom i dalje je aktualan službeni stav Vijeća Europe, u kojem se iznosi kako je “u Hrvatskoj došlo do eskalacije rasističkog i govora mržnje protiv Srba, LGBT osoba i Roma u razdoblju od 2012. do 2017. godine” i pritom kritizira neodgovarajući odgovor vlasti.
Sve se ovo događa za vrijeme Plenkovićeve vlasti, koja u većini slučajeva ili reagira sa zakašnjenjem ili uopće ne reagira. Treća je godina otkako je građanin Andrej Plenković u premijerskoj fotelji, i tek je sada premijer uspio zaključiti da “nasilje prije svega treba tretirati kao kazneno djelo”. Iako je u svakoj godini njegovog mandata ubijeno skoro dvadeset žena, a pretučeno njih više od četiri stotine, šef Vlade tek sada je procesuirao i shvatio da treba mijenjati zakone.
Kao što je Alojza Tomaševića izbacio iz stranke tek kada su mediji počeli detaljno pisati o tome što je HDZ-ov župan radio supruzi, tako opet reagira post festum, nakon što je postalo jasno da u javnosti ključa nezadovoljstvo i nakon što je propalica od oca na Pagu bacao djecu preko balkona. Ali, možda bi neka od ubijenih žena bila živa, možda bi poneki nasilni muž zastao u strahu da ne završi u zatvoru, da je aktualna Vlada poduzela što je trebalo? Kažemo, možda, jer možemo nagađati.
Ono oko čega nije potrebno nagađati je činjenica da je za sve što se dešava suodgovoran onaj tko je na vlasti. Zato je Andrej Plenković zadnji koji se može predstavljati zaštitnikom ugroženih, jer je imao više od dvije godine za dokazivanje.