Premda premijer Plenković tvrdi da je uspješno riješio pitanje HOS-ove ploče u Jasenovcu, riječ je zapravo o rješenju koje to nije. Aranžman kojim je granit s ustaškim pozdravom napokon, nakon više od deset mjeseci, uklonjen iz blizine hrvatskog Auschwitza, više problema otvara, nego što ih zatvara.
Prije svega riječ je o jako zakašnjelom, usto i posve trulom kompromisu. Zapravo o novoj velikoj sramoti za hrvatsku državu. Zadovoljstvo postignutim rješenjem, uz premijera i njegovu svitu, iskazuju samo ocvali HOS-ovi šefovi, koje je Vlada svojim oportunističkim manevrima vratila iz mrtvih i bez ikakva ih ozbiljna razloga učinila važnim političkim faktorom.
Zašto je Plenkovićevo rješenje trulo?
Iz najmanje tri razloga. Prvo zato što ploču kontaminiranu “Za dom spremni!” pozdravom, kojim su - treba, izgleda, stalno ponavljati - u takozvanoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj između ostalog potpisivane i sve odluke o masovnim likvidacijama, seli iz Jasenovca u Novsku.
Sam premijer kaže da je “slogan ZDS po nizu aspekata neprihvatljiv da bude u Jasenovcu”. Dobro, ali iz njegovih izjava i postupaka proizlazi da je ustaška simbolika neprilična samo na mjestu ustaške tvornice smrti, dok je drugdje po Hrvatskoj posve prihvatljiva. Znači li to da se izvjesna doza ustašluka može smatrati plauzibilnom, možda i normalnom? Ako može stajati u Novskoj, onda se ZDS, valjda logično, može oriti i po stadionima. Do bola kriva i za međunarodni položaj Hrvatske katastrofalna poruka!
Drugo, Plenkovićevo je rješenje trulo i zato što sastavni dio aranžmana čini odluka nadležnog ministarstva kojim se pozdrav ZDS potvrđuje i priznaje kao dio HOS-ova znakovlja.
Crnokošuljaški vazda uniformirani Đapić i društvo sada mašu rješenjem o registraciji HOS-ova grba sa spornim pozdravom. Premijer tvrdi da su nešto pogrešno shvatili, da je “riječ o pukom tehničkom rješenju koje ne uključuje pitanje simbola ili slogana” te da je njihov trijumfalizam neosnovan. Ali tek treba vidjeti tko je u pravu. Evidentno da ih je doveo za stol i tretirao kao legitimne partnere u traženju rješenja. Dao im je na važnosti, podigao rep. Premda je dobro poznato da su se HOS-ovi ideolozi devedesetih politički inspirirali NDH-sentimentima: ne samo ZDS pozdrav, nego i poglavnikove slike, uniforme, imena njihovih vojnih formacija po ustaškim zločincima…
Najveći dio HOS-ovih boraca časno je branio Hrvatsku, ali svojom borbom oni nisu mogli oprati ustaški pozdrav. Samo je ustaška ikonografija mogla baciti sjenu na njihovu žrtvu. Priznajući ZDS kao legalni dio HOS-ova znakovlja, HDZ-ova je vlada pljunula u lice i Franji Tuđmanu, koji je jako dobro razumio da je ovdje riječ o proustaškim, za Hrvatsku vrlo opasnim provokacijama.
Treće, bez obzira na vrlo vjerojatno dobre namjere, Plenkovićevo kukavičko domunđavanje s HOS-om i nevjerojatna benevolentnost prema ZDS znakovlju teško kompromitiraju hrvatsku državu. Ustaškim pozdravom potpisana ploča u Jasenovcu bila je incident. Kukavičje jaje podmetnuto Vladi.
Na odluci da se ploča prebaci u Novsku, da se, dakle, cijela država može kontaminirati ustaškim simbolima, kao i na odluci o registraciji HOS-ova iz NDH prepisanog pozdrava, nije potpis neke ekstremizirane, crnokošuljaške družbe, nego potpis Vlade. Riječ je, dakle, o državnoj politici. Preko simbola Plenkovićeva vlada implicitno legalizira ustaštvo. Naravno, osim u Jasenovcu.
Premijer najavljuje rješenje u dva koraka. Prvi je napravljen jučer transferom ZDS ploče iz Jasenovca u Novsku. Druga je faza, ključna kako je rekao, “sustavno i jasno zakonsko reguliranje korištenja simbola i znakova totalitarnih sustava”.
Bude li poput prve, Hrvatska će, umjesto povijesnog kompromisa i društvenog konsenzusa, dobiti jedan veliki mućak. Svojim rješenjem bez rješenja Plenković je u krajnje neugodnu situaciju doveo i vlastite koalicijske partnere. HNS i manjine, one koji su mu potporu uvjetovali uklanjanjem NDH pozdrava iz javnog prostora.
Javno je pokazao koliko drži do njihova stava - Đapić mu je očito mnogo važniji - ali to ne znači da ga, svemu usprkos, i ubuduće neće podržavati.
Striptizirajući vlastitu poziciju, pokazat će da ih odnos prema prošlosti i ustaškom naslijeđu ne razdvaja onoliko koliko ih nešto drugo povezuje.