Vlada Andreja Plenkovića ostat će upamćena kao ona koja je gasila svjetlo. Praktično od dana kada je u svojstvu premijera ušao u Banske dvore, Plenković bez greške proglašava kapitulaciju hrvatskoga gospodarstva.
Samo se jednom zaletio, i to na samom početku mandata. Na Badnjak 2016. godine tada još friško ustoličen premijer sazvao je izvanrednu konferenciju za novinare kako bi narodu objavio Vladin odgovor na vijest da je Hrvatska u Ženevi izgubila arbitražu od MOL-a. - Ina je za nas strateška nacionalna kompanija. Hrvatska će pokrenuti proces otkupa cjelokupnog udjela MOL-a u Ini. Otkupit ćemo cijeli MOL-ov paket Ininih dionica - rekao je tada Plenković i vrlo brzo požalio.
U nekoliko idućih mjeseci shvatio je da postoje dva bitna razloga zbog kojih Hrvatska ne može i ne treba otkupiti Inu. Prvi je jer zato što nema novca, a drugi to što Ina više nema potencijal da bude nositelj energetskog razvoja Hrvatske. Da je u Vladi naslijedio jasnu strategiju energetskog razvoja, Plenkoviću se ne bi dogodilo takvo zalijetanje. No, niti ju je naslijedio, a niti je u dvije i pol godine, koliko je mandata do sada ostvario, sam na tom planu išta napravio.
Nakon što se neoprezno istrčao s Inom, Plenković u svakoj idućoj situaciji građanima više nije davao nade. Svaki put kada postane jasno da mora ugasiti svjetlo, premijer prije toga dugo oklijeva, kalkulira, nećka se, konzultira i odgađa odluku koliko god može. A kad učini neizbježno, konstatira da nije kriv on, nego je, eto, baš njemu, na naplatu stigla loša politika prethodnih vlada.
U slučaju Agrokora s pravom je tvrdio da se radi o problemu privatne kompanije koji je eksplodirao njemu u lice. No, i tada je Vlada reagirala doslovno zadnje sekunde i na nedopustivo netransparentan način pripremila zakon čiji su autori potom ušli u Agrokor i na njemu se dobro omastili.
Inu je Vlada u međuvremenu stavila na stranu i potiho, bez da itko zna kada je i zašto tako odlučeno, pustila da MOL u njoj provodi svoju politiku. Rafinerija u Sisku, u čije su se spašavanje isprva kleli Plenkovićevi ministri, potiho je prepuštena konačnom gašenju.
Za razliku od sisačke rafinerije, odluku o gašenju svjetla u pulskom i riječkom brodogradilištu Vlada nije mogla donijeti u tišini. Ovdje su stvari kompleksnije jer je posrijedi velik broj radnih mjesta, jer je proračun izložen jamstvima izdanim brodogradilištima, a cijeli proces ima izravne političke posljedice i mogao bi se odraziti na rejting stranaka.
No, upravo se na slučaju Uljanik Grupe pokazala sva nesposobnost Plenkovićeve Vlade da nadzire gospodarske procese, da na vrijeme uočava probleme, ponudi moguća rješenja, zrelo razmotri sva moguća rješenja i donese odluku.
Nije najveći Plenkovićev problem činjenica da se baš u njegovu mandatu nepovratno slamaju loši gospodarski procesi koji su se valjali desetljećima i što je baš on taj koji mora potpisivati kapitulacije. Ključni je problem što njegova Vlada ne čini ništa kako bi stvorila pretpostavke za razvoj drugih gospodarskih grana. Otkad su preuzeli mandate, ministri u ovoj, četrnaestoj po redu Vladi nisu iznjedrili nijednu ozbiljniju reformu. Baš suprotno, Plenkovićev mandat obilježilo je bujanje državne administracije, umnožavanje dužnosničkih funkcija i masovno uhljebljivanje stranačkog kadra po javnim poduzećima i državnim tijelima.