Rano je govoriti kakav će Andrej Plenković biti premijer, no kritičarima je dao povoda da preispituju kakav je na svom bazičnom terenu - kao diplomat. Nije prošlo ni mjesec dana otkako je potvrđena njegova Vlada, a Plenković je u ulozi hrvatskog premijera već dvaput bio u inozemstvu i oba puta uskovitlao prašinu i izazvao kontroverze.
U Sarajevo je odjurio a da nije ni raspakirao svoje stvari u uredu na Markovu trgu. To je putovanje trebalo biti poruka da je Hrvatskoj stalo do BiH i razvijanja dobrosusjedskih odnosa. Plenković je u Sarajevu zatražio osiguravanje jednakopravnosti BiH Hrvata kao konstitutivnog naroda, a BiH ponudio potporu Hrvatske na putu u EU. Odgovor je dobio čim se vratio u Zagreb. Po nalogu tužiteljstva u Sarajevu, uhićeno je deset hrvatskih branitelja iz Posavine zbog ratnih zločina u Orašju. Od tada pa do danas, iz BiH, što izravno iz Banja Luke, a što preko Sarajeva, stižu prijetnje optužnicama za ratne zločine u kojima je glavna meta njegov ministar obrane Damir Krstičević. Činjenica da se Vlada u tome teško snalazi, da ne nalazi rješenje problema pa u očaju istrage za ratni zločin kvalificifra kao specijalni rat, potvrđuje da je Plenković u Sarajevo otišao nedovoljno pripremljen i bez jasno definiranog cilja.
Svrha putovanja u Ukrajinu je jasna s pozicije politike koja se vodi u Bruxellesu. Problem je, međutim, što Plenković više nije izvjestitelj Europskog parlamenta za Ukrajinu, nego je hrvatski premijer, pa ponuda hrvatskih iskustava u mirnoj reintegraciji Ukrajine ima drugačiju težinu i posljedice. Premda Plenković sadržajno nije rekao ama baš ništa sporno (kao, uostalom, ni u Sarajevu), kao premijer mora imati na umu da mu hrvatski građani nisu dali mandat kako bi igrao ulogu glasnogovornika EU prema Rusiji. Možda Plenković u glavi ima širu politiku, možda razmišlja u globalnim okvirima koje mi iz zagrebačke perspektive nismo u stanju u potpunosti percipirati, no mora shvatiti da je od trenutka kada je kao mandatar dobio povjerenje u Saboru potpisao povratak na Balkan. Bilo bi dobro da si osvijesti tu poziciju prije nego što načini prve korake u odnosima sa Srbijom. Tim prije što je, jednako kao i premijer Republike Srbije Aleksandar Vučić, vrlo prisan s politikom Angele Merkel. Njemačka kancelarka kao svojevrsna poveznica i most u razvijanju dobrih odnosa sa Srbijom je dobro polazište, ali ga u svakom trenutku može odvesti na sklizak teren. U ekskluzivnom intervjuu koji je Vučić dao u posljednjem broju Globusa nedvosmisleno govori kako je vrlo zainteresiran za gospodarsku suradnju između Srbije i Hrvatske, Plenkoviću poručuje da je dobro došao u Beogradu, smatra da su se stvorili uvjeti za potpunu normalizaciju odnosa između dviju država. Znakovita je i Vučićeva izjava kako se s Plenkovićem susreo i razgovarao nekoliko puta, te da su se odlično razumjeli o svim pitanjima, samo se nisu doticali Srbije i Hrvatske.
A u idućem razgovoru upravo će im to morati biti tema, i treba vjerovati da će se Plenković za njega dobro pripremiti i staviti na stol, pored granice i sukcesije, tri ključna pitanja na koja bi Vučić morao dati odgovor prije nego što Srbija dobije zeleno svjetlo za ulazak u EU. To je suspendiranje zakona o takozvanoj regionalnoj nadležnosti za ratne zločine i procesuiranje odgovornih u vrhu bivše JNA za zločine počinjene u agresiji na Hrvatsku. Drugo je podizanje prava nacionalnih manjina u Srbiji, i to barem na razinu kakvu manjine imaju u Hrvatskoj, a treće je uređenje BiH i osiguravanje jednakopravnosti za sva tri konstitutivna naroda.
O prvom pitanju, zakonu kojom si Srbija daje pravo suditi hrvatskim državljanima za djela počinjena na teritoriju Hrvatske, Vučić nije rekao ništa. Nije se osvrnuo ni na činjenicu da Tužilaštvo za ratne zločine u Beogradu nije kazneno gonilo nikog iz visokog ranga zapovjedne odgovornosti. A na to ne smijemo ostati nijemi, tim prije što smo sami sudili našim generalima prije nego smo ušli u EU.
Što se tiče položaja Hrvata u Srbiji, pohvalna je Vučićeva intervencija da se financiraju novine Hrvatska riječ, spriječi ukidanje hrvatske emisije na Radio Subotici, financiraju udžbenici na hrvatskom jeziku i asfaltiraju dvije ceste u hrvatskom selu Tavankut. No, to nije dovoljno. Srbija mora donijeti iste izborne zakone kakve ima Hrvatska za svoje manjine te Hrvatima osigurati zastupljenost u predstavničkim tijelima. Plenković mora na tome inzistirati, posebno nakon što je SDSS-u dao pozicije u izvršnoj vlasti, a Srbima zajamčio zapošljavanje u državnim firmama.
I treće, dok iz Ureda predsjednice stižu informacije kako će Vučić biti saveznik u rješavanju položaja Hrvata u BiH, on je u Globusu nedvosmisleno rekao kako od Daytona 2 neće biti - ništa. Naravno da Plenković ne treba zatvarati granice prema Srbiji ili im poručivati da su šaka jada, kako je to činio Zoran Milanović, ali se za susret s Vučićem treba pripremiti daleko bolje nego za onaj s Bakirom Izetbegovićem.