Posljednju satisfakciju je kardinal Gerhard Ludwig Müller imao prije nekoliko tjedana, kada se s dužnosti glavnog revizora Svete Stolice i Države Vatikanskoga Grada pokupio (navodno na Papin poticaj) Libero Milone, koji je bez ikakva obzira prema tananim ravnotežama snaga i taština u Vatikanu zahtijevao da se crkveni troškovi svode na najnužnije, pa je i kardinala Müllera natjerao da novi štednjak u stanu, kupljen na račun Kurije, plati iz vlastita džepa.
Müller je imao prilike vidjeti kako odlazi i kardinal George Pell, doduše na odsustvo radi ročišta u sljedeći utorak u Sydneyju gdje će odgovarati za optužbe o napastovanju malodobnika još sedamdesetih godina – ali malo je vjerojatno da će se Pell zaista vratiti na dužnost. Visok poput košarkaša, krupan poput ragbijaša, Pell je i u ekonomskim poslovima, za koja ga je Papa zadužio, djelovao u skladu sa svojom boračkom figurom, ako ne kao slon, a ono kao medvjed u zbirci kristala, na što sliči vatikanski sajam taština.
Pell je bio Franin odabir, ali se pokazao bumerangom: Papa je vjerovao Pellu da su optužbe protiv njega samo tračevi, da je kriv samo utoliko što nije bio dovoljno budan protiv pedofilije. Papa je zanemario i Pellov konzervativizam, i njegovo teološko svrstavanje s Franinim protivnicima, jer mu je bilo važno napokon u Vatikanu imati ekonomski čiste račune. Tu je Pellu dao odriješene ruke, ali je morao obuzdavati njegov nabusit, čak konfliktan način.
Samo nekoliko dana kasnije, u subotu, obznanjeno je da i Müller napušta dužnost prefekta Kongregacije za nauk vjere (osnovane pod imenom Vrhovne kongregacije rimske i univerzalne inkvizicije, od 1908 Kongregacija Sv. Uficija, od 1965 pod sadašnjim naslovom). Istekao mu je mandat, Papa mu ga nije produljio. Navodno je Mülleru ponudio drugu dužnost, što je kardinal Bavarac odbio. Da bi imao slobodne ruke za oporbu papi – smatraju po vatikanskim kuloarima. Prestanak Müllerova mandata trebao je biti objavljen danas, ali Müller, kao i mnogoput dosad, nije izdržao a da se posredno ne obrati medijima i istakne svoje razlike spram Pape. Vijest o njegovoj zamjeni pojavile su se odmah u petak kao vijest o smjeni, u konzervativnim medijima, što je natjeralo Papu da i sam objavi zamjenu u subotu.
Müllera je na čelo Sv. Uficija doveo Benedikt XVI, koji ga je prethodno odabrao za urednika svojih Sabranih djela - što govori o Ratzingerovu povje-renju u njegovu stručnost - ali ga nije učinio kardinalom, što možda govori o Benediktovoj sumnji u Müllerovu lojalnost. U kardinala ga je promaknuo Frane, unatoč suštinskoj razlici u njihovu kristološkom mnijenju. Papa Frane je teološko težište svog pastorala stavio na Isukrstovo milosrđe, dakako ne odbacujući Kristov nauk. Krajnje pojednostavljeno rečeno: nauk kaže kako bi trebalo, a milosrđe upućuje što s inim koji je učinio što ne treba: Isus je pozvao da kamenuje gr ešnicu prvi onaj tko je bez grijeha, a onda joj je oprostio poučivši je: "Ne griješi više". I tradicija kaže da Crkva osuđuje grijeh, ali ne i grešnika. To bi se moglo tumačiti tako da nauk osuđuje grijeh, a pastoral milosrđem izvodi nazad na put kreposti, navodi ga na obraćanje, metánoiu. Kardinal Müller između nauka i pastorala ne vidi dijalektiku, kao papa Bergoglio, nego neraskidivo i, zapravo, nesalomljivo jedinstvo akcije.
Nema popusta onome tko je u drugom braku, osim ako se ne obaveže da će živjeti kao brat i sestra. I šlus. Müller je bio jedan od 13 kardinala koji su potpisali pismo kritike zbog metodologije koju je Papa odredio za posljednja dva zasjedanja Biskupske sinode, oba posvećena obitelji. Nije podržao Papinu postsinodsku pobudnicu Amoris laetitia, ali nije supotpisao Dubia (Dvojbe) kojima su Burke i još trojica kardinala stavili u sumnju Papino pravovjerje.
Kardinal ima i pravo i dužnost upozoriti papu ako smatra da nešto kaže ili čini pogrešno. Dužan je to učiniti ipak in camera caritatis (u četiri oka odnosno povjerljivo). Razglasivši kritiku, kardinal (ili biskup) potkapa papinski autoritet. Mjesta za javno neslaganje su koncil i, posljednjih pola stoljeća, Biskupska sinoda. Upravo je Frane više od ijednoga svoga pokoncilskog prethodnika učinio da rasprava u Sinodi bude otvorena. Ali kad se izjasni bilo Koncil, bilo Sinoda, stavovi suprotni većini morali bi biti stišani.
Müller je Papi gurao klipove i u drugim pitanjima. Kad je bilo pri kraju sastavljanje izvijesti Ruinijeva međunarodnoga teološkog povjerenstva o zbivanjima u Međugorju, Müller je na brzinu dao sastaviti analizu svog dikasterija, izazvavši u najmanju ruku zabunu na terenu. I to je bio razlog zašto je Papa poslao mons. Hosera u Međugorje da na neki način "nadvještači" pastoralni učinak tamošnjih "fenomena". Müller je, nadalje, zabranio biskupima da daju dokumente o spolnom napastovanju maloljetnih koje je od njih zahtijevalo Papinsko povjerenstvo za zaštitu malodobnih, pa je stoga iz Povjerenstva istupila Maria Collins, i sama kao djevojčica žrtva svećeničkog silovanja, a Papa je novinarima rekao da je ona "malčice u pravu".
Osobe bliske Papi tvrde da razlog neproduljenju mandata nije prvenstveno u Müllerovoj stalnoj oporbi, nego nezadovoljstvu radom Kongregacije za nauk vjere u stvarima o kojima je odlučivao izravno kardinal Müller, npr. u pogledu Međugorja ili silovanja malodobnih. I da je dokaz u tome što je na njezino čelo došao dotadašnji njen "čovjek br. 2" mons. Ladaria Ferrer, podjednako konzervativan, ali medijski povučen, a ljudski srdačan. Papa dosad nije dovodio prvenstveno "svoje" ljude, nego one koje je smatrao najprikladnijima za zadatke, bez obzira na stupanj njihove suglasnosti s njim e. Zazire od poltrona. Nije uvijek bio sretne ruke u kadrovskoj politici, što se pokazalo.
Sada - kad su iz Kurije otišli dosadašnji "treći" i "četvrti čovjek" - neki najavljuju "drugu fazu", dolazak "Bergogliovih ljudi". Bilo bi u skladu s vatikanskom logikom, ali ne i s dosadašnjom Franinom.