LABIRINT POLITIKE

Pogrešno je kada se želite svidjeti i najgorima

Zagreb, 160219. Ured Predsjednice.
Pantovcak.
Tiskovna konferencija Hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarovic u prigodi cetvrte obljetnice njezinog polaganja svecane prisege kao Predsjednice Republike.
Foto: Goran Mehkek / CROPIX
Goran Mehkek / CROPIX

Nakon što je prije tjedan dana službeno otišla provjeriti kako se živi u Zagrebu, gradu u kojem stanuje posljednja tri desetljeća, sada je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović osjetila potrebu javno nabrojati što je sve radila u protekle četiri godine. Rezime nije bogznakakav, svodi se na puno inozemnih i tuzemnih turneja te ponešto inicijativa, koje uglavnom nisu realizirane.

Uostalom, nije veliki problem hladno rekapitulirati njezino dosadašnje političko nasljeđe. Za razliku od HDZ-a, koji je pod Tomislavom Karamarkom napravio snažan zaokret udesno, ona se u prvim nastupima predstavila kao umjerena konzervativka, koja je otvorena dogovorima s različitim socijalnim skupinama, od Srba i predstavnika nacionalnih manjina do homoseksualnih osoba. Bilo je lako vidljivo da KGK razumije kako će za pobjedu nad Ivom Josipovićem osim glasova desnice trebati i podršku birača centra, koji odbacuju svaki oblik ekstremizma. No, čim je pobijedila, okrenula je pilu naopako i intimizirala s najgorim desničarskim polusvijetom.

Družila se s Velimirom Bujancem, koji je sada optužuje da je za mentora doktorske disertacije angažirala nekadašnjeg udbaša, bila je pokroviteljica obrazovne konferencije koju su organizirali Željka Markić i inicijativa U ime obitelji, na kojoj su žestoko kritizirali pobačaj, i liberalne tendencije u obrazovanju, davala je javnu podršku pobornicima protuvladine referendumske inicijative Istina o Istanbulskoj i usprotivila se Marakeškom sporazumu. Tražila je da ju na HTV-u intervjuira rigidni desničar Tihomir Dujmović, a svojim autoritetom stala je iza antimanjinskog referenduma Narod odlučuje. “Moj je čvrsti stav da se mora poštivati volja naroda, a građani su ovim potpisima očito pokazali da žele promjene, da se na neki način malo protresu politički život u Hrvatskoj i političke elite”, izjavila je prošlo ljeto u Osijeku. Kao kruna svega, NDH-zijski poklič Za dom spremni proglasila je “starim hrvatskim pozdravom”.

Sada sve nabrojano pokušava izbrisati iz kolektivne memorije, kao spužvom školsku ploču. “Nije znala”, “nije mislila”, “nije kriva”, “drugi su joj šaptali u uho, a ona je smo ponavljala”, to ne prolazi ni đacima u školi, ali tako glase objašnjenja i isprike predsjednice države, koja je, ujedno, doktorandica političkih znanosti.

Bilo bi jednostavno objašnjenje svesti na njezinu želju za još jednim mandatom, zbog čega se ponovno pokušava približiti dijelu birača centra. Takva taktika je legitimna i ništa manje nemoralna nego kada se, recimo, Zoran Milanović umiljavao Đuri Glogoškom, Josipu Klemmu i šatorašima iz Savske, koji su pokušali izvesti državni udar (pa doživio nokaut na izborima jer su ga zbog toga bojkotirali vlastiti birači). Nije pogrešna želja svidjeti se svima, ali jest kada se želite svidjeti najgorima. Kod Kolinde je dodatni problem potpuna praznina koja je obilježila njezine četiri godine na Pantovčaku i tako uvelike kompromitirala predsjedničku funkciju u Hrvatskoj. U ovdašnjem političkom sustavu stvarne predsjedničke ovlasti svode se na imenovanja veleposlanika, šefova vojske i tajnih službi, što je efektivno pet radnih dana godišnje.

Preostalo vrijeme predsjednik/ca mora štititi temeljne ustavne vrijednosti i demokraciju, jezikom Biblije “braniti najmanje među nama”, a to se ne može ako dijelite vrijednosni sustav Velimira Bujanca i Željke Markić. Zato bi, nakon idućih predsjedničkih izbora, sve važne stranke trebale sjesti i dogovoriti da Hrvatski sabor ubuduće bira predsjednika Republike, jer ovako na Pantovčaku svoju ulogu stvarno doživljavaju kao nešto važno.

Izdvajamo