Deveti je dan moje avanture i na pamet mi pada jedan od prvih ljudi koje sam upoznao, a da su prošli ekspediciju od obale Antarktike do Južnog pola. Bio je to Svante Strand, Norvežanin koji me prije dvije godine učio osnovne vještine potrebne za ovakvu ekspediciju. On je faca od čovjeka, bivši specijalac, vojnički štur i ogoljen svake suvišnosti.
Nikad nije pričao o sebi, ali čuo sam priče da je bio među prvim specijalcima koji su oslobađali sarajevski aerodrom. Za takve stvari treba imati muda. Ne znam zašto, ali činjenica je da većina ljudi koji idu na ovakve ekspedicije imaju vojničku prošlost, sve neki marinci, specijalci, bivši tajni agenti… Dovoljno da se mi ostali osjećamo kao autsajderi prije nego uspijemo, a kao još veće face onda kada uspijemo.
Svante je rekao da je ekspedicija na Južni pol zahtjevna fizički, ali prije svega mentalno. I sada kada sam unutar toga, dobro razumijem što je htio reći. I ljude i medije uvijek zanima što je bilo najteže. Možda bi u ovom slučaju očekivali da će to biti ekstremna hladnoća, vjetar, opasnost od ledenjačkih pukotina, ozebline ili neke ozljede. To uvijek zvuči atraktivno. A moj odgovor je uvijek drugačiji. Ove sve objektivne okolnosti se uz dobru pripremu mogu staviti pod kontrolu.
Ono što je puno teže staviti pod kontrolu je glava. U mom slučaju, glava koja se brine i koja je nestrpljiva. Glava koja se non-stop bori s ogromnom količinom puta ispred sebe u prostornom i vremenskom smislu. Razvio sam već mnogo načina na koje se borim protiv toga. A jedan od njih je i savjet koji mi je dao Svante: “Keep it simple”. Dobro dođe taj savjet i u životu. A ova ekspedicija ionako nije ništa drugo nego odličan trening za život.
A onda se u desetom danu, iznimno teškom, dogodio trenutak blažene lakoće. Ne znam zašto je i dalje tako teško. Prva 3-4 dana bila su zaista najteža, em početak, em najveća uzbrdica, najdublji snijeg i najteže sanjke. Sada sam već deseti dan unutra. Teren je više-manje ravan. Nije to tako ravno kako izgleda na slikama, stalno su uzbrdice ili nizbrdice, ali one su blage, nisu onako strme kao prvi dani…
No, itekako dovoljno da osjetiš da ti na uzbrdici ide teže, a na nizbrdici lakše. Podloga je više-manje dobra. Istina, posljednja 2-3 dana snijeg je malo dublji, skije i sanjke malo dublje propadaju i češće zaoru, što samo otežava stvar, ali ne žalim se jer znam da snijeg može biti i puno dublji i teži. I ne žalim se jer se nema smisla žaliti na stvari koje ne mogu promijeniti.
Ponegdje se dogodi komadić čvrstog, vjetrom utabanog, zaleđenog snijega, a na njemu i skije i sanjke kliznu, polete i ne ostave trag. Ali to su komadići od maksimalno desetak metara. No, danas se dogodio jedan potez dobre podloge od par stotina metara. Nije to bio zaleđeni snijeg, nego jednostavno dobra, tvrda podloga. Na ravnom. Niti na nizbrdici niti na uzbrdici nego na ravnom. Primijetio sam da hodam normalno. Da ne vučem i ne čupam iz sve snage nego normalno.
Onako kako sam bez previše opterećenja vukao lakše sanjke na pripremama u Norveškoj. Primijetio sam da ne zastajkujem svakih par desetaka koraka da bih došao do zraka. Da hodam normalno. Kao da sam se odjednom podsjetio koliko volim hodati. Zagledao sam se u horizont ispred sebe i uživao u lakim koracima nadajući se da će potrajati što duže. Ali nakon par stotina metara, uslijedila je opet stara priča. Lagana uzbrdica, malo dublji snijeg, težak hod, korak po korak, duboko disanje, česta stajanja, čupanje... Do kraja dana.
Shvatio sam da sam sve ove kilometre koje sam prevalio dosad, pošteno iščupao. To je ta teškoća o kojoj pričam, koja je dobila novu perspektivu sada kada sam uvidio da ne mora biti tako. Zašto posljednjih nekoliko dana, umjesto da povisujem kilometražu u vremenu, povisujem vrijeme potrebno za istu kilometražu? Sanjke su lakše kilu, kilu i pol svaki dan. Vrijeme je blagonaklono, na podlogu se ne mogu požaliti. Je li to zato što sam umoran i treba mi dan pauze ili ipak zbog objektivnih vanjskih okolnosti na koje se ne želim izvlačiti?
Što god bio odgovor, ova današnja epizoda dala mi je nadu da će možda biti lakše nekad u doglednoj budućnosti. Kad sanjke budu još 20-30 kila lakše. Bit će to pravi gušt. Tada mislim da mi neće biti nikakav problem napraviti 30 kilometara u danu.
A dotad, čupanje!
Pratite Davora na interaktivnoj karti Antartike i saznajte više o ekspediciji na: Kek.hr, Facebook profilu pod nazivom Davor Rostuhar - pisac i fotograf te na njegovu blogu.
