DAN OSAMNAESTI

POLARNI SAN DAVORA ROSTUHARA Na Antarktici je prvi dan ljeta. To znači da je sada -14 i da prvi put skidam masku za lice

    AUTOR:
    • Davor Rostuhar

  • OBJAVLJENO:
  • 22.12.2017. u 12:18

 

Dan je osamnaesti. Pitate me kako vam se javljam iz daleke Antarktike pa da pojasnim riječ, dvije o komunikacijama. Budući da je Antarktika najveći teritorij na svijetu koji ne pripada nijednoj državi, a također nema stalnih stanovnika na njoj, ovdje nema mobilne mreže. Jedini način komunikacije je putem satelitskih telefona. Sateliti iznad Antarktike postavljeni su u devedesetim godinama i po tim brzinama i rade. Telefonom mogu normalno zvati (iako veza često puca i ponekad nema signala po par minuta), ali mogu samo slati tekst i jako komprimirane fotke.

Primjerice, slanje jednog bloga (stranica teksta plus jedna fotka), traje po 10 - 15 minuta. Video, nažalost, ne mogu slati, kao što ne mogu ni surfati. Imam tri satelitska telefona, odnosno dva telefona za razgovor i jedan ruter preko kojeg šaljem podatke. Ponio sam čak tri uređaja radi sigurnosti jer mi je to jedina veza sa svijetom i, u slučaju potrebe, ne želim ovisiti o jednom, pa čak ni o samo dva uređaja.

 

Cijene satelitskih komunikacija dosta su paprene, ali koliko je bitno imati tu komunikaciju, ne trebam ni spominjati. Svaki dan se u 21.20 moram javiti u ALE-ovu bazu Union glacier te prijaviti svoju lokaciju i svoje stanje. Oni prate moje kretanje, a u slučaju da se ne javim 24 sata, šalju avion po mene. Pred spavanje se čujem s Anđelom, a ujutro s roditeljima. Ne mogu uopće zamisliti kako bi bilo da toga nema. Zapravo, ekspedicije na Južni pol su “buknule” otkako se postavila satelitska mreža jer je to znatno povećalo sigurnost. Od Amundsena i Scotta pa sve do devedesetih, svega je šačica ljudi prošla ekspediciju na Južni pol. Prvi istraživači morali su brodom doći na obalu, prezimiti, zatim ići do pola i natrag, a svijet po dvije godine nije čuo za njih.

Prije samo 30-40 godina ljudi su mogli radiovezom održavati kontakt s bazom, ali nisu se mogli javljati doma. Danas možemo i to. A u skoroj budućnosti vjerojatno će se bez problema izvoditi videoprijenos sa same ekspedicije. Područje komunikacija vjerojatno je aspekt polarnih putovanja koji se najbrže razvija, iako i to debelo kaska za ostalim svijetom.

Dan je dvadeseti. Slušao sam priče kako toplo može biti na Antarktici, ali nisam to mogao zamisliti. Današnji dan je sve to potvrdio. Bilo je toliko toplo da sam prvi put skijao bez maske za lice, jakne i samo u tankim rukavicama. Ne mogu vjerovati koliko je toplo. Ili preciznije: koliko je malo hladno. I dalje je dobar minus, ali nije bilo ni daška vjetra. Već sam zašao više od 400 km u unutrašnjost kontinenta, a što dublje idem, to je zrak manje vlažan pa hladnoća manje boli.

Prva stvar koja mi je prošla kroz glavu kad sam skidao jaknu i ostajao u samo dva znojna sloja bez vjetronepropusne zaštite bila je da ne bih smio to raditi jer ću se prehladiti ili dobiti upalu pluća. Strah od toga mi je usađen našom kulturom, jedinom kulturom u kojoj postoji riječ za “propuh” i u kojoj bake i mame od stoljeća sedmog plaše djecu da će se prehladiti ako stoje mokri na zraku. Tim više me iznenadila južnoafrička doktorica Gaynor u bazi Union Glacier, kad mi je objasnila da čim krenem na ekspediciju, ne mogu dobiti virusne bolesti jer u unutrašnjosti kontinenta nema nijednog živog bića, pa ni mikroorganizama, i nema nikoga tko bi mi to mogao prenijeti. Mogu od pothlađivanja dobiti čitav niz “hladnih” bolesti, ozeblina, hipotermiju itd., ali to je sasvim neka druga priča. Ali ono što me više plaši je klima.

U redu, prvi je dan ljeta, sunce je najviše na horizontu i na Antarktici je najtopliji dan. Ali ovo je pretoplo za Antarktiku. Polarni predjeli su mjesta gdje se najviše osjeća globalno zatopljenje. Arktik je mnogo osjetljiviji od Antarktike jer je ondje više tankog morskog leda, koji se u posljednjih 20-ak godina toliko otopio. Na Antarktici promjene nisu još toliko dramatične jer je leda mnogo više. I dalje smo cijelu godinu u minusu i led se ne topi drastično, ali temperature su sve više iz godine u godinu. Meni to trenutačno dobro dođe, da lakše podnosim ove polarne hladnoće, ali puno bi mi draže bilo da je hladnije pa da smo svi skupa sigurni. Jer kad se jednom ovo carstvo leda počne topiti, bojim se da će već biti prekasno.

Pratite Davora na interaktivnoj karti Antartike i saznajte više o ekspediciji na: Kek.hr, Facebook profilu pod nazivom Davor Rostuhar - pisac i fotograf te na njegovu blogu.

 

Izdvajamo