IZBORNIK ZLATKO DALIĆ

PONIZAN, A VELIK: ČOVJEK KOJI JE NACIJI VRATIO SAMOSVIJEST Kada znate raditi, poniznost i skromnost se ne umanjuju, nego multipliciraju postignuća

Moskva, Rusija, 120718.
Stadion Luznjiki.
FIFA World cup Russia 2018.
Izbornik Hrvatske nogometne reprezentacije Zlatko Dalic odrzao je konferenciju za medije nakon pobjede nad Engleskom u polufinalu svjetskog nogometnog prvenstva Rusija 2018.
Foto: Tom Dubravec/ CROPIX
Tom Dubravec / CROPIX

Zlatko Dalić

Ponizan, a velik - Zlatko Dalić, glasi jednostavna poruka na jumbo-plakatu postavljenom na južnom ulazu u Varaždin.

Povijest je u tisućama slučajeva pokazala da jedan čovjek čini razliku i uspijeva pokrenuti pozitivne promjene. Bez namjere da postanemo njegovi hagiografi, ali taj je pojedinac hrvatski izbornik Zlatko Dalić. I to ne samo zbog velikog rezultata koji je pod njegovim vodstvom postigla reprezentacija, nego zato što, zahvaljujući nogometu, puni mjesec svjedočimo boljoj i radosnijoj Hrvatskoj, od one tmurne i čangrizave na kakvu smo navikli.

Ali, kad ima volje i znanja, stvari se mogu promijeniti nabolje.

I Zlatko Dalić preuzeo je reprezentaciju sastavljenu od vrhunskih igrača, ali u totalno disfunkcionalnim okolnostima. Kao što se zna, ekipa je bila opterećena brojnim aferama, lošom atmosferom u državi i Hrvatskom nogometnom savezu. U ovo vrijeme prošle godine palac javnosti bio je uperen nadolje u slučaju Luke Modrića i Dejana Lovrena, zbog njihovih poslovnih odnosa sa Zdravkom Mamićem. Pod njegovim presudnim utjecajem reprezentaciju su vodili potpuno nekompetentni izbornici, poput Igora Štimca i Ante Čačića, a između se smjestio Niko Kovač, koji je trenerski napredovao tek kada je preuzeo Eintracht iz Frankfurta, prije godinu i pol dana.

U samo devet mjeseci otkad je postao izbornik, Zlatko Dalić pretvorio je reprezentaciju iz ružnog pačeta u labuda. Skupina koju su vrijeđali na društvenim mrežama, i bakljadama prekidali utakmice, danas su heroji nacije i autori najveće sportske priče u hrvatskoj sportskoj povijesti. Ne tako davno prezreni i odbačeni Modrić i Lovren, ismijavani Strinić i Pivarić i omalovažavani Vida i Rebić, pod Dalićevim su vodstvom postali sportski besmrtnici.

Usuđujemo se, međutim, zaključiti da je nezapamćeni uspjeh nogometne reprezentacije samo jedan segment za koji je zaslužan Dalić. Jer, ništa manji nije ni onaj drugi, a to je pozitivan društveni utjecaj koji ima hrvatski izbornik.

Nogomet oduvijek okuplja i homogenizira nacije, ali često znaju prevladati negativnosti, u ovdašnjem slučaju nasilje na tribinama, rasistički uzvici i ustašovanje. Toga danas više nema (iako nećemo staviti ruku u vatru da se neće ponoviti u budućnosti) i navijačke reakcije u posljednjih trideset dana potpuno su pozitivne. Stotine tisuća ljudi bodrilo je nogometaše na trgovima i ulicama Splita, Zagreba, Pule, Osijeka, a nije se dogodio niti jedan jedini ozbiljniji izgred, baš kao i na stadionima u Rusiji. Ovdje ćemo apstrahirati anonimne kretene koji bljuju gadosti na internetskim forumima, međutim, u javnom prostoru, Hrvatska se predstavila kao normalna zemlja, a ne država prepuna frustracija, mržnje i svjetonazorskih sukoba. Pokazala se - onakva kakva treba i može biti.

Nestalo je urlikanje “Za dom spremni”, nema rasističkog hukanja protivničkim igračima drugih rasa. Još nedavno je Joe Šimunić izvikivao ustaški poklič, a sada Modrić i Rakitić otvoreno podržavaju srpskog tenisača Novaka Đokovića na Wimbledonu, a Subašić izražava pijetet žrtvama Srebrenice. Sve se rjeđe čuju “Čavoglave”, a puno češće, mirnim vremenima primjerenije, “Srce vatreno” i “Moja domovina”. Kao rijetko kada poslije 1991., Hrvatska je pokazala domoljublje koje nije usmjereno protiv nekoga, nego se temelji na zdravom patriotizmu.

Možda tek na mjesec dana, ali ovo je Republika Hrvatska koja je optimistična i samosvjesna, a ne u stalnom grču i potrazi za neprijateljima. Kao da je imala odjeka Dalićeva rečenica izgovorena pri dolasku u Rusiju, kako treba biti ponizan.

Sasvim je jasno da se Dalićevo pozivanje na poniznost komentiralo kao slabost jer na Balkanu još prevladava hajdučki mentalitet. Arogantni su ovdje moćni, pristojnost je znak slabosti. Iako smo protivnici upletanja religije u sport, činjenica je da je poniznost jedna od najvažnijih ideja u kršćanstvu. Baš kako piše na ulazu u Varaždin “Ponizan, a velik”, treba razumjeti što znači poziv za poniznost. Sve, samo ne klečanje na koljenima, kako bi mogli pomisliti.

Još je sveti Augustin istaknuo: “Ako me pitate koji je osnovni element učenja i ćudoređa Isusa Krista, odgovorit ću vam: prvo je poniznost, drugo je poniznost i treće je poniznost”. Biti ponizan znači biti istinoljubiv, iskren pred Bogom, ljudima i pred samim sobom. Poniznost i skromnost su kvalitete o kojima govore Isus i evanđelje, to je spoznaja da uvijek možemo pogriješiti i da uvijek imamo što naučiti.

Zlatko Dalić nakon svake je utakmice otvoreno govorio o greškama, svojim i igračkim. Bez patetike i kupovanja javnosti, on to radi - prilično smo uvjereni - jer je siguran u to što čini sa suradnicima. A kad znate raditi, poniznost i skromnost ne umanjuju, nego multipliciraju ono što postignete.

I tako je ova zemlja trideset dana bila veća i bolja nego što stvarno jest. U realnosti, Hrvatska je 124. država svijeta po veličini, tek 129. prema brojnosti stanovništva, a 54. kad je u pitanju nacionalni dohodak po stanovniku. Hrvatska je - da se ne lažemo - malena država, i takva će biti i u budućnosti. Prekrasna po prirodnim ljepotama, ali bez značajnijih prirodnih resursa i nalazišta nafte ili zlata, koji bi osigurali nagli prosperitet. Jedino što preostaje su ljudi i vlastita pamet. Nogomet neće spasiti Hrvatsku, ali nogomet je pokazao da se ova zemlja može promijeniti nabolje. Ako na prava mjesta dođu pravi ljudi, crveno-bijeli kvadratići mogu postati simbol uspjeha.

Hrvatska je vratila izgubljenu samosvijest i sada je treba potvrditi u svemu ostalom.

Izdvajamo