Praktički nijedna medalja koju su hrvatski sportaši osvojili na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru nije bila proslavljena bez prigodnih komentara o neadekvatnim materijalnim uvjetima u kojima oni rade, te upozoravanjem na to “što bi bogate države dale da imaju takve sportaše”. To posljednje vjerojatno je točno, pa bi hrvatski sportaši u razvijenijim i bogatijim državama vjerojatno živjeli i radili u puno boljim uvjetima, bili materijalno sigurniji te na temelju toga ostvarivali i kvalitetnije rezultate.
No, zar se isto ne odnosi i na hrvatske znanstvenike, liječnike, inženjere, poljoprivrednike, učitelje, medicinske sestre...
Mogu li se zapadni standardi financiranja sporta primjenjivati u nas?
Hrvatski sustav financiranja i promoviranja vrhunskog sporta sasvim sigurno nije savršen, no on ipak postoji i funkcionira. Rasprave o tome da li bi mogao biti izdašniji i o tome koji se kriteriji primjenjuju za financiranje sportaša će trajati vječno, no zagovarati primjenu materijalnih standarda financiranja sporta iz zapadnih država u današnjoj Hrvatskoj - gdje se jedva prikupi i novac za subvencioniranje troška prijevoza učenika u škole - teški je populizam. Ljepota sporta je upravo u tome što on pokazuje da bogatstvo nije i presudno u postizanju najvećih dostignuća, pa da se materijalno siromaštvo može nadoknaditi bogatstvom duha, snagom karaktera i obiljem motiva.
To je pouka koju bi Hrvatska iz sportskih pobjeda i priča svih onih naših sportaša koji su iz neadekvatnih uvjeta stigli do olimpijskih zvijezda trebala dobiti.
Jesu li oni zaslužili više?
Jesu.
Jesu li svi stanovnici ove države zaslužili više?
Jesu.
Kome uzeti da bi se dalo sportašima?
Umjesto da se natječemo jedni protiv drugih za što veću krišku istog malog kolača, hajde da zajedno stvorimo novu vrijednost... Tada će biti i za sportaše, i za učenike, i za radnike...