Romano Bolković (r. 1962. u Zagrebu) ponajbolji je hrvatski novinar. Među radnicima u elektronskim medijima njegova erudicija, uz onu doajena Gorana Milića, nema premca. Ali, na stranu znanje, glavni je Bolkovićev adut novinarska radoznalost, njegova koliko drska, toliko suptilna lucidnost. Televizijski gledatelj dakako ne mora znati da je već dulje od desetljeća neokrunjeni kralj hrvatske blogosfere i društvenih mreža. Na svojim blogovima i profilima ispisao je zacijelo više od deset tisuća stranica. Ponajčešće, posrijedi su političke analize, književne i filmske kritike, filozofske rasprave, polemike, prijevodi s engleskoga i njemačkoga, multimedijalni performansi, teološke začkoljice, gurmanske kozerije, vanjskopolitički komentari, ezoterija, humoreska općenito, visoka moda i dizajn... Ispisuje, među ostalim, dubinsku povijest hrvatske tranzicije, naše suvremenosti, za koju je prvi pružio opsežne argumente da počiva na pretvorbi starih udbaša i partijaša u nove kapitaliste i demokratske domoljube…
Na malim ekranima jest, zapravo, otkako je samostalne Hrvatske. Četvrt stoljeća, uz rijetke prekide, trajao je njegov talk-show “2 u 9”, porinut na Omladinskoj televiziji 1990. Sve važne osobe hrvatske politike i gospodarstva govorile su u njoj ne jedanput.
Romano Bolković razlikuje se od svih naših TV intervjuista prije svega po tome što sugovornicima ne upada u riječ. Točnije, prekine ih jedino ako mora, kad odlutaju od pitanja, namjerno ili slučajno. Primjerice, u usporedbi s njim, Aleksandar Stanković doima se kao ljubopitno, naporno dijete željno pažnje.
Bolkovićev prelazak na javnu televiziju jest presedan. Na njega, naime, politički zapravo nitko ne računa, financijski je neovisan (kao dugogodišnji suvlasnik OTV-a), i nije vjerojatno da trpi ikakvoga redaktora iznad sebe. Stoga je upitno koliko će njegov angažman potrajati.
Mogao se, možda, smisliti maštovitiji naziv za njegovu emisiju na HTV-u i možda joj je ravnateljstvo moglo podariti raniji termin. No, i ovaj je primjeren da privuče sladokusce. Nakon četiri emitirane emisije, jasno je da je ona za njih: ruski veleposlanik, ukrajinski veleposlanik, prokurator dinastijskoga Reda sv. Jurja (nova Austro-Ugarska - zašto ne?) i sad Ševko ef. Omerbašić, od 1988. do 2012. muftija Islamske zajednice u Hrvatskoj i Sloveniji.
Bivši muftija prvi je visoki islamski klerik koji je eto u nas nedvosmisleno progovorio o sekularnom islamu, o islamu što se ne bi trebao miješati u vlast. Stiješnjen propagandom, naš je čovjek gotovo zaboravio da živi s autohtonim europskim vjernicima islama, čije shvaćanje vjere nije zapravo drugačije nego u europskih kršćana.
Umjesto neznanja - dijalog, umjesto straha - empatija, takve su poruke zajedno, natenane, prostrli pred gledatelje. Mimo i jednog povišenog tona, praznog naklapanja, razgovor je tekao glatko, smireno, takav da se dekoncentriranom umu čini dosadnim, a zapravo vri optimizmom.