Iako je prošlo trideset godina od pada komunizma u Albaniji, ta država za mnoge ljude sa zapada i dalje ostaje nedovoljno poznata i shvaćena. Nije joj, s jedne strane, posvećena dovoljna pozornost, a s druge i dalje postoje stereotipi i predrasude. Oni koji prvi put posjećuju Albaniju, kao i oni koji nisu bili zadnjih nekoliko godina, ostaju šokirani kada vide koliko se promijenila, koliko je izgrađena. Veliko im je iznenađenje što u glavnom gradu Tirani ne vide znakove “islamizacije”, o čemu su razmišljali, pa čak kažu da im je islamski utjecaj vidljiviji u Bruxellesu nego u Tirani.
No, uza sve moderne restorane, kafiće, hotele, uza sve ceste koje su sagrađene, Albanija je još država iz koje mnogi mladi žele otići - i odlaze. Nitko ne zna točno koliko danas Albanija ima stanovnika. Ali ako razgovarate s ljudima na cesti i slušate priče kako im je većina rodbine u inozemstvu, nije lako odbaciti tvrdnje da je više od polovice stanovništva već napustilo Albaniju. Na pitanja jesu li razočarani time što ih je Europska unija odbila, odnosno nije usvojila odluku o otvaranju pristupnih pregovora, odgovaraju najčešće: “nismo razočarani, ali smo nekako tužni jer nemamo drugog izbora”. Albanija, iako sa statusom kandidata već godinama bez mogućnosti otvaranje pristupnih pregovora, još ima uvjerljivo najveću potporu javnosti za članstvo u Uniji.
Povjerenje u institucije EU među Albancima je više od 90 posto. Poručuju svima u EU da se ne trebaju bojati drugih utjecaja u Albaniji jer ova država i nema alternative. Dok za Srbiju kažu da može birati Rusiju, neki drugi neke druge države kojima će se okretati, Albanci kažu da takvu mogućnost nemaju niti je žele imati. Jedan sugovornik govori novinarima i gostima iz Bruxellesa kako je Albanija imala iskustvo i s turskim utjecajem (gotovo 500 godina pod Otomanskim Carstvom) i s Rusijom (nakon Drugoga svjetskog rata bila je saveznik Sovjetskom Savezu) i s Kinom (kada je Albanija jedino s Kinom imala odnose tijekom komunističke izolacije) i da nema nostalgiju za bilo kojim iskustvom s tim utjecajima. Albanija gotovo sigurno danas ima manje od tri milijuna stanovnika.
Vjerojatno i mnogo manje od toga. Točnih podataka nema ni u državama u koje su otišli, najviše u Italiju i Grčku, jer se ne odjavljuju. Kada se tome doda i broj kosovskih Albanaca u dijaspori, uglavnom u Njemačkoj, procjena da više Albanaca danas živi u EU nego u Albaniji može biti i točna.
Osim iseljavanja u druge države, Albanija je pogođena i fenomenom depopulacije ruralnih područja. Tirana danas ima blizu milijun stanovnika, Drač i Vlora više od 200 tisuća, Skadar i Elbasan više od 100 tisuća, a sve ostalo je gotovo pusto. Ako je skepticizam oko početka pristupnih pregovora s Albanijom zbog straha od masovne migracije, onda je argument - pogrešan. Jer upravo odgađanje toga procesa i oklijevanje otvaranja puta, koji će ionako trajati deset-petnaest godina, može samo dodatno motivirati ljude na odlazak iz države.
Mladi razmišljaju na način: “ako moja država neće moći u EU, mogu ja sam”. Većina mladih s kojima smo razgovarali na ulicama Tirane misli otići. I to ne govore tek tako. Većina njih ima i izrađene planove. Već su naučili jezike. Talijanski se podrazumijeva, a sve više ih uči i njemački. Više ne vide smisla ni u izražavanju razočaranja u političare. Jedna upravo diplomirana medicinska sestra kaže nam da želi ići u Italiju ili Njemačku, a što se političara tiče: “sve je isto i sve će i dalje ostati isto”, tako da ona sada razmišlja samo o sebi i svojoj obitelji.
Nije da nema posla u Albaniji. Nezaposlenost nije tako velika. Ali plaća od 200 do 250 eura mjesečno takva je da od nje ne možete živjeti. Pogotovo zato što je, kao i u većini drugih država regije, sustav prilično korumpiran i bez novca ne možete dobiti ni minimum usluga u zdravstvu. Strani diplomati u Tirani primjećuju da se sada iz Albanije sele i oni koji su dobrostojeći. Imaju novca i kapital u Albaniji, ali žele da im djeca idu u bolje škole, žive u uređenijem sustavu i imaju bolju perspektivu. Nada da će i Albanija moći računati na članstvo u EU mogla bi pomoći da ljudi počnu vjerovati u bolju budućnost u svojoj državi. Poručuju kako bi pregovori trebali biti otvoreni jer je ionako pola stanovništva već u EU pa zašto onda ne primiti i preostalu polovicu.
