Objašnjavao sam nedavno kolegi piscu da roman koji mi je preporučio nisam pročitao jer sam povjerenje u njega izgubio već s prvom rečenicom. Upravo onako kako sam s prvom rečenicom izgubio povjerenje u Gabrijelu Perišić, voditeljicu slavnog televizijskog intelektualnog kružoka. Odmah je, naime, izgovorila: “U Petom danu najprije o političkoj situaciji u Venezueli!” Baš tako, kako se piše, sa “z”, govori šefica televizijskih intelektualaca na intelektualnom programu javne televizije.
Izgovara se, pobogu, Venecuela, još se amerikanizirali nismo valjda kompletno. Doduše, po naputku iz Washingtona i Bruxellesa, priznali smo toga nekog nelegalnog, pučističkog političara za predsjednika Venezuele, a otpisali legalnog, izabranog, pa je možda i svaki otpor u domaćem jeziku uzaludan.
Dakako, nije ovo kolumna o vanjskoj politici, niti gajim običaj da se bavim takozvanim općim naklapanjima iz privatnoga kuta, i drago mi je da stvari teku onako kako su i dogovorene. Hrvatska je članica NATO-a, trguje s velikim silama Zapada, napose Njemačkom, i što bi imala različito mišljenje od njih u jednom toliko dalekom pitanju kakvo je za nas venezuelansko. Hoću reći, fizički udaljeno.
Ova je pak emisija, ako ne već upropaštena uvodnom rečenicom, ipak otkrila da nije sve baš tako kako naši političari, u savezu s ovim političarima iznad njih, tvrde. Bilo kako bilo, Zapad će, po svemu sudeći, brzo do kraja skršiti sankcijama to golemo ali krhko latinoameričko društvo i važno je da je barem netko u nacionalnom javnom prostoru rekao da nismo baš na strani pravde.
Inače, koga zanima, a mene jest, u Venezueli je prvo tekao desetljetni proces za kojega su bogati pljačkali siromašne, a sad teče desetljetni proces gdje siromašni pljačkaju bogate, kojima je sad prekipjelo. U međuvremenu je manje-više sve od čega se živi propalo: industrija, poljoprivreda, trgovina, a sve od čega se propada, živi: korupcija, nerad, nepotizam, kolektivna mentalna zaraza glupošću...
Ovako ili onako im bilo, što se mi tu pitamo. U emisiji, u tradicionalnom duhu naše kulture, socijalista Madura, legalnog predsjednika, branile su žene, Marija Selak, i nova diskutantica, feministička teologinja (sic!) Lana Bobić, a sporio ga muškarčina Raspudić (za kojega je Maduro neka podvrsta latino-udbaša), dok se diskutant Musić držao makroekonomije. Na koncu će se prosječnom gledatelju učiniti da je to venecuelansko pitanje zapravo muško-ženski prijepor, plodno područje za besposlene intelektualke i intelektualce koji i jariće po Latinskoj Americi krste.
U nastavku su porazgovarali o prevarantima s lažnim diplomama u našem sustavu školstva. Po mojem skromnom sudu, neće ih pronaći mnogo. Većina ima prave diplome a uopće nisu išli u školu. Onda se sjetim uvodne rečenice, pa se pitam koja je razlika između prave i lažne diplome ako oni s pravom diplomom ne znaju kako se zove država kojoj su posvetili emisiju?