U premijerskom mandatu Andreja Plenkovića još se nije dogodilo da netko mora otići s dužnosti zato što nije dobro radio. U tri i pol godine mandata Plenković se nadijelio otkaza, ali nikome nije uskratio povjerenje jer je neradnik. Ministre iz Mosta je otjerao zato što mu nisu bili lojalni. Na sve ostale smjene Plenković se odlučio teško, dugo je vagao te prelomio tek pod snažnim pritiskom javnosti.
Uzmimo Milana Kujundžića. Čovjek je vjerojatno jedan od najgorih, ako ne najgori ministar zdravstva. U njegovu su se mandatu povećale liste čekanja, narasli dugovi, nije napravljena nikakva reorganizacija sustava... Kujundžić je stigao jedino rasprostrti mrežu svojih kadrova i u svim većim bolnicama na ključna mjesta postaviti svoje ljude. Usto je muljao u imovinskoj kartici, i zapetljao se u prijateljsko - poslovno - interesne odnose. Našao se pod paljbom javnosti i zato ga je Plenković smijenio.
Isto je s glavnim državnim odvjetnikom Draženom Jelenićem. Njega je premijer pritisnuo i natjerao na ostavku zato što je zatajio da je mjesec dana prije ustoličenja na funkciju glavnog tužitelja postao mason. Tajenje ovog podatka moglo bi dovesti u sumnju Jelenićevu nepristranost, a javna masonska svađa njega i Nikice Gabrića uzrokovana istragom protiv izdavača i novinara koji su ucjenjivali Gabrića dodatno je pridonijela narušavanju ugleda institucije.
Plenković je učinio baš ono što je trebalo - pozvao glavnog državnog odvjetnika da podnese ostavku i dao mu rok do kojeg to može učiniti jer će u protivnom Vlada pokrenuti postupak njegova razrješenja. Ovakav potez britvom od Plenkovića vidjeli smo samo jednom - na početku mandata, za vrijeme sjednice Vlade, kada je, nakon što su ministri iz Mosta uskratili podršku kolegi Zdravku Mariću, rekao tajnici da mu pripremi odluku o njihovu razrješenju.
Mostovci i Jelenić imaju jednu zajedničku stvar - nisu Plenkovićevi, odnosno nisu HDZ-ovci. A za one koji nisu “njegovi” Plenković ima sasvim drugačije kriterije, a fitilj mu je bitno kraći nego kada se HDZ-ovci valjaju u aferama. No, dok su mostovci od ulaska u Plenkovićevu Vladu, pa dok ih nije izbacio iz nje i poslije toga, vodili svoju politiku i postupali po svome, Jelenić je činio sve ne bi li se umilio garnituri na vlasti. Njegov mandat koji je naprasno prekinut obilježilo je nevoljko ili nikakvo otvaranje istraga protiv Plenkovićevih ministara koji su opterećeni imovinskim aferama, te strašna promptnost u odbacivanju predmeta koji se odnose na samog premijera. Tako mu nije trebalo ni mjesec dana da odbaci prijavu vezanu za aferu Hotmail koja je za zloupotrebu položaja i ovlasti te trgovanje utjecajem bila podnesena protiv Plenkovića, njegove bivše ministrice gospodarstva Martine Dalić, ministra financija Zdravka Marića i bivšeg Vladina povjerenika u Agrokoru Ante Ramljaka.
Od svih suspektnih ministara istragu je otvorio tek protiv Lovre Kuščevića, i to pola godine nakon što je smijenjen. Jedina osoba koju je “nagazio” bila je pučka pravobraniteljica Lora Vidović i to zato što je radila pritisak da se istraže optužbe da policija nezakonito postupa prema migrantima. Da je nedostatak samopouzdanja nadomještao otvaranjem predmeta i istragama, umjesto članstvom u masonima i dodvoravanjem premijeru, Jelenić ne bi morao dati ostavku, a u slučaju da je i otišao prije isteka mandata, bilo bi to časno.