Na samim počecima nove Jugoslavije, u godinama 1948. i 1949, pripadnici narodne i društvene elite zatekli su se pred iskušenjem Sfingine zagonetke. Trebali su se slobodno i bez prethodnih naputaka i sugestija izjasniti o rezoluciji Informbiroa, kojom je Staljin, vođa svjetskog proletarijata, osuđivao Tita, vođu njihove male zemlje i njezine revolucije. Onaj tko bi u tom trenutku razumom prosuđivao, te prema oportunitetima vlastite egzistencije, morao bi biti za Staljina, jer je Staljin bio toliko veći i moćniji. Onaj tko bi srcem prosuđivao, bilo kao idealist, bilo kao vjernik, također bi morao biti za Staljina, jer je tih godina za komunizam Staljin bio upravo ono što je Isus Krist za kršćanstvo. Može li se biti kršćanin bez Isusa?
Dakle, da bi se dao pravi, višestruko ispravan odgovor na Sfinginu zagonetku, a bili su primorani odgovarati gotovo svi članovi KPJ i SKOJ-a, trebalo se odgovoriti mimo razuma i protiv srca. Ustvari, trebalo se odgovoriti na onaj način na koji bi na postavljenu zagonetku redom odgovorili sistemski neprijatelji nove Jugoslavije, građanski dekadenti, antikomunisti, simpatizeri Zapada i starojugoslavenskih građanskih stranaka, samo da ih je itko išta pitao.
Pogrešno je, po razumu i srcu ili po dubokom političkom uvjerenju, odgovorilo 15.737 ljudi. Toliko ih je između 1948. i 1956. bilo internirano po jugoslavenskim logorima i zatvorima, a većina njih na Golom otoku.
Martin Previšić, rođen 1984, docent je na katedri za Hrvatsku povijest Odsjeka za povijest na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Temom Golog otoka i informbirovskim kompleksom počeo se baviti u posljednjim trenucima prije nego što će golootočki naraštaj minuti zemljom i prije nego što će se događaji neminovno historizirati, a da prethodno nisu pouzdano posvjedočeni. Istovremeno, vrijeme je to kada su otvarani arhivi i dostupnim su postajali dokumenti o Golom otoku, koji su, uz popriličan broj knjiga, što se objavljuju od početka osamdesetih, historiografske, publicističke i memoarske proze, mogli poslužiti kao materijal za pisanje prve cjelovitije povijesti logora na Golom otoku.
Previšić je taj posao obavio na uzoran način napisavši knjigu od šestotinjak stranica velikog formata, podijeljenu u sedamnaest poglavlja. U njoj je predstavljen historijski kontekst rezolucije Informbiroa, kao i onoga što je potom uslijedilo. Opisane su, koliko je to bilo moguće, forme izjašnjavanja o rezoluciji, a zatim i razlozi te pravno-administrativni oblici kažnjavanja, izoliranja i zatvaranja onih koji su se aktivno pobunili protiv odluka Tita i KPJ ili su, u većini slučajeva, samo krivo odgovorili na Sfinginu zagonetku. Slijedi rekonstrukcija načina na koji je funkcionirao logor, njegove formalne i neformalne procedure, kao i cjelovita povijest, od njegova otvaranja do zatvaranja koje nastupa u vrijeme međudržavnog izmirenja s SSSR-om i zaglađivanja odnosa među partijama.
Povijest svakoga koncentracijskog logora, od Dachaua, Jasenovca i Auschwitza sve do Manjače, Dretelja i Guantanama, skup je velikog broja karakterističnih i nekarakterističnih individualnih povijesti. Tako bi i cjelovita povijest Golog otoka, kada bi ona bila moguća, morala sadržavati i svih 15.737 (ili nešto manje) osobnih povijesti svakog logoraša. Ili, pošto to nije moguće, dijelove osobnih povijesti predstavnika svake od logoraških skupina koje se u logoru mogu diferencirati. Previšić je te male individualizacije velike povijesti izvanredno kroz svoju knjigu proveo, čime ne samo da je svojom knjigom postavio svojevrsni spomenik ljudskoj patnji, nego je stvarno uspio napisati priču iz prve ruke. On je s većinom tih ljudi razgovarao, a posrednim se svjedočenjima služio samo kada nije imao drugog izbora. To je veoma važna stvar, i u metodološkom, ali i u intelektualnom i emocionalnom smislu. Martin Previšić doživio je svoj Goli otok.
Njegova knjiga je hrabra, bilo ju je teško napisati. Hrabra je najprije zato što autoru nije na um palo da pokuša parcijalizirati svoju temu, pa pisati nekakvu hrvatsku povijest Golog otoka. O koncentracijskom logoru iz vremena Jugoslavije moguće je, i ima smisla, napisati samo jugoslavensku povijest. Pogotovu što je većina logoraša potekla iz Srbije i Crne Gore, ali i što je legenda o Golom otoku, sve ono što se o ovom mjestu znalo, mislilo, fabuliralo i pretpostavljalo tokom posljednjih sedamdeset godina, a pogotovu u četrdesetak godina koliko je proteklo od njegova ustanovljenja pa do raspada SFRJ, dio zajedničkog i suštinski nedjeljivog jugoslavenskog naslijeđa, s kojim valja živjeti kao s vlastitim neželjenim povijesnim teretom.
Ovakvu je knjigu bilo teško napisati zato što ona ne tematizira samo povijest mjesta ni zajedničku sudbinu 15.737 muškaraca i žena, nego i svojevrsnu povijest pojma Golog otoka, kao i sve ono što će jedan koncentracijski logor značiti za društvenu zajednicu, desetljećima nakon što ga više ne bude. Previšić je svjestan da ne piše samo historiografski tekst i povijesnu sintezu o Golom otoku, nego da bi njegova knjiga trebala paralelno funkcionirati i kao antropološka studija, mala povijest svakodnevice, te kulturno-historijski, a pomalo i književni tekst.
Povijest logora je nužno i povijest onih koji u logorsko vrijeme žive izvan logora. Tako je i povijest Golog otoka jedna društvena povijest Jugoslavije. I tu počinje nevolja, koje se Previšić tek rubno dotiče, ali taman toliko da stvar postane neugodna: kao što na Golom otoku logoraše nisu mučili njihovi čuvari, nego su primoravani da muče jedni druge, te je na taj način u njih ucijepljena loša savjest, doživotni osjećaj da su krivi i da su činili zlo, tako ni osuda informbirovaca nije završavala s policijom, sudom i Partijom, nego je raspoređivana na cijelu zajednicu. Nakon što bi bili oslobođeni, ti ljudi su živjeli prezreni od zastrašujuće većine društva, čime je logor prestao bivati samo ono mjesto na Golom otoku te se širio na cijelu zemlju i sve (ili skoro sve) njene građane.
Svi su, u određenoj mjeri, bili mučitelji logoraša, koji su, također, bili sami svoji mučitelji ili mučitelji svojih drugova. Savršeno zlo. Goli otok nije usporediv s Jasenovcem ili nacističkim i staljinističkim logorima, jer se na Golom otoku nije ubijalo. (Premda je bilo pojedinačnih ubojstava.) I postojala je velika vjerojatnost da će logoraš živ otići s otoka. Ali nijedan logor nije kao Goli otok bio na takav način sveobuhvatan, tako da je svaki logoraš bio stvarni ili potencijalni krvnik, i da je čovjek pred drugim ljudima bio tako savršeno sam. Martin Previšić taj je aspekt Golog otoka sjajno opisao i dokumentirao.
U knjizi koja je objavljena kod Frakture u veljači 2019. i koja bi zacijelo trebala naći svoje čitatelje u svakoj od zemalja bivše Jugoslavije, jasno se kaže i to da su informbirovci, tojest dio njih, bili ozbiljna prijetnja državi, da su neki među njima sudjelovali u zavjeri rušenja Titova režima i dovođenja prosovjetskih snaga na vlast u zemlji i Partiji. Općenito, Previšić se dobro čuva antikomunističkih sentimenata, kao što je cijepljen i od onih drugih, titoističkih, ispunjenih pretjeranim iluzijama o socijalizmu s ljudskim likom, pa se ne trudi ni Andriju Hebranga - onog čija je ulica prosječena kroz srce današnjeg Zagreba - okarakterizirati drukčije nego kao staljinista.
Ali to je ovom čitatelju manje važno i blisko od činjenice da Martin Previšić umije lijepo pisati, umije literarno uvjerljivo stilizirati svoje rečenice - što je još uvijek rijetkost među hrvatskim povjesničarima - i što se, pišući o povijesti, umije fascinirati sudbinama ljudi. Recimo, Dragotin Gustinčič, Alfred Pal, Aca Singer su neki od informbirovaca i Golootočana čiji su životi veći i od povijesnog konteksta u kojem su se zatekli.
Previšić je rođen u vrijeme kada je legenda o Golom otoku bila pri kraju. On se ničega ne može sjećati. I to mu otežavao posao. Također, iako on zna da je legenda o Golom otoku najprije preko književnosti i filma postajala javna, te se svako malo u dvije-tri riječi pozabavi kulturnom poviješću pojma Golog otoka, u toj je stvari nesiguran, površan, katkad i pogrešan. Što i nije do njega, koliko je do urednika knjige, kojemu je štošta pobjeglo.
Tako se 24. stranici, u autorskom Predgovoru, nabrajaju pisci koji su se bavili golootočkom temom, pa je Slobodan Selenić postao Selinić, Dušan Kovačević je Dragan, a drama (ili predstava) Jovana Radulovića je - roman. Ovakve je greške lako ispraviti. Upravo za to i služe urednici, redaktori i slična čeljad. Pisac radi greške i kad zna ono što griješi, i kad ne zna ono što griješi. Ovog čitatelja ništa neće toliko razgnjeviti kao kada se u ovako dobroj i važnoj knjizi nađe takvih grešaka.
Martin Previšić je s “Poviješću Golog otoka” postavio moćne temelje jedne važne teme, koja se, kako to obično biva, ne tiče samo povijesnog vremena, nego i naše suvremenosti. Kada angažirani građani i fejsbuklije zgroženi nad pljačkom i korupcijom u državi pravednički zavape da bi ponovo trebalo otvoriti Goli otok, onda je to - bez namjere uspoređivanja dva različita mjesta - kao da kažu da bi ponovo trebalo otvoriti Jasenovac.