POBJEDNICI I GUBITNICI

PRAVI RAZLOG USPONA ŽIVOG ZIDA Tko još pri zdravoj pameti i bez nelagode može danas reći: 'ja sam za HDZ' ili 'ja sam za SDP'

    AUTOR:
  • OBJAVLJENO:
  • 04.01.2018. u 16:16

Damjan Tadić / CROPIX

Otkad politika u nas više nema veze s politikom, svake se nove sezone opazi neki tobožnji fenomen pa ga se onda neko vrijeme pažljivo proučava, dodaje mu se smisla, strašno se mistificira. To je kao neki nadomjestak za politiku. Ljudi i pojave koji su u vrijeme postojanja kakve-takve politike živjeli na rubu, i od tamo nas nasmijavali, manje ili više uspješno, od Malnarova Nightmare stagea do javnih tribina s domjencima, danas su to protagonisti zaslužni stupaca tobože ozbiljnih analiza (poput ove), uvaženi zastupnici, naširoko intervjuirani političari, zove ih se u Otvoreno, pita ih se za rješenja sporova sa Slovenijom, o suficitu proračuna i drugim važnim državnim stvarima, a ne pita ih se za zdravlje.

Za njihov probitak s maštom se traže sistemska objašnjenja i razlozi: ili je to tehnologija koja ih brzo i lako spaja s najnezadovoljnijima u društvu, ili je posrijedi opća apatija na čijem valu spretno plivaju, ili je nezaustavljiv ustanak protiv sustava i institucija svake vrste (pa i novina), ili je još do kraja neobjašnjiv globalni trend, ili je sve to skupa.

Kako je Hrvatska u zadnje vrijeme slaba s inovacijama, jer se kreativci ili sklanjaju ili iseljavaju, tako je i tih fenomena premalo pa su se već počeli ponavljati.

Pa je onda Živi zid, koji je već bio (potpomognut) fenomen u vrijeme kad se rušilo Josipovića, i onda još koji put nakon toga, sad opet postao sezonskom senzacijom, možda i trendom 2018. godine, kao što će sutra opet Most, za koji se trenutačno široko vjeruje kako je propao, opet uskrsnuti vrijedan stotina novih napuhavajućih teorija, s načudnovatijim obratima. I tako ukrug. Možda se i Boris Mikšić opet kandidira za predsjednika.

Ide se dotle da se Sinčića ili Pernara uspoređuje s Trumpom - valjda da im se malo doda na težini - a da se rast Živog zida projicira do toga da bi jedan od njih dvojice danas-sutra mogao sjesti u Vladu, ili makar utjecati na rad i sastav Vlade, što istina zvuči zlokobno, ali samo do onog trenutka dok si čovjek ne osvijesti kako je već danas u toj poziciji na primjer Ivan Vrdoljak.

Bit će ipak da ne treba padati u velike ekstaze mudrovanja kako bi se razjasnilo zašto ovih dana u anketama ograničenog sutpnja pouzdanosti uglavnom raste samo Živi zid, a svima ostalima pada rejting.

Stvar je u autentičnosti, angažmanu i predanosti. Nije se ništa strašno promijenilo i nema nikakvih novih kriptovaluta u politici. Na cijeni su iste vrijednosti kao i prije. Samo što se ranije do njih držalo i smatrale su se standardom, a danas za njih haju očito jedino “marginalci”.

Ovi drugi posljednjih godina urušavanja bave se naprotiv ispiranjem svojih organizacija od strasti, kontinuiteta, energije, sadržaja, ljudi, znanja, dodatne vrijednosti i emocija. Ovi koji rastu u anketama uglavnom rade sve ono što su normalne stranke činile onda kad su bile uspješne.

Stare, umorne okosnice hrvatskog parlamentarizma, HDZ, SDP, HNS i slične najviše se bave - “autsorsanjem”. To je kod njih uzelo maha poput kakvog bjesomučnog ugrađivanja implantata svake vrste. Karikaturalno je to počeo HDZ uvođenjem u najvišu sferu politike, na mjesto premijera, posve nepripadajućeg lika Tihomira Oreškovića koji se u nekoliko mjeseci prošetao od genija do čudaka, a danas ga više nema nigdje, osim valjda među familijom i znancima.

Onda je Orešković autsorsao Marića za najvažnije financijske stvari u zemlji pa je poslije tako autsorsanog Marića preuzeo Plenković kojega je HDZ također autsorsao iz Bruxellesa kad im je propala stvar s Karamarkom. Doduše, u ovoj stvari nije do kraja jasno je li HDZ uvezao Plenkovića ili je netko s Plenkovićem kao figurom ustvari autsorsao HDZ i uzeo ga na neko vrijeme, da obavi što treba. Onda je Plenković autsorsao HNS kojega je prethodno prepolovio i prilagodio za suradnju, a onda je odmah HNS, kako nije imao kvalitetnog kadra, za svoju tobože najvažniju reformu autsorsao ženu koja je onda postala ministrica znanosti.

Usput je novi premijer autsorsao i Martinu Dalić za najvažnije reformske stvari, ali je onda ona, za apsolutno najvažniju i najkritičniju stvar mandata, za Agrokor, autsorsala menadžera Ramljaka, da on na sebe uzme što više tereta za nešto što je prvenstveno, ako ne i isključivo stvar i odgovornost politike. Nije se tu stalo s autsorsanjem. Sad je pak, pred kraj godine, sebi za Božić Plenković autsorsao Krešimira Macana, valjda da mu bude pri ruci i radi na imidžu koji mu sve vrijeme angažirano kvare ljudi iz HDZ-a, tvrdnjama kako je privremen, kratkoročan i da uopće ne kontrolira stranku.

Nije autsorsanje samo HDZ-ova preokupacija: pa SDP je od Bandića autsorsao Bernardića, i to čak za predsjednika stranke.

Moglo bi se reći da se sva ta scena starih stranaka pretvorila u jedno veliko, gotovo dogovorno, cirkularno autsorsanje uslijed kojega granice blijede, identiteti nestaju, publika zbunjeno odlazi, a profitira svatko tko umije osobno izaći pred ljude i podviknuti im dvije-tri razumljive rečenice.

Ne događa se dakle ovih dana ništa spektakularno novo s politikom niti se nešto posebno neobično zbiva sa Živim zidom.

Ono što ovih dana trese nesofisticirane mjerne uređaje raznih “seizmografa” političkih rejtinga, to je ono isto, neprekinuto, višegodišnje glavinjanje tradicionalne hrvatske političke scene. To je naopako ustrajanje na politici iz koje se eliminira logika, autentičnost, dugoročnost, principijelnost i bilo kakav idealizam. To je prebacivanje politike na nepopravljive birokrate, na glasnogovornike opće prakse i na menadžere srednje klase.

To je postavljanje politike ne više kao ideje, nego kao puke tehnike (preživljavanja, održavanja, sprečavanja...). I čemu onda čuđenje što se Živi zid dobro drži? Jednostavno, ovi koji manje autsorsaju, a više ulažu sebe, oni izazivaju veće emocije i značajniju pažnju. Zapravo, logičnije je nakon svega da postoje ljudi koji se mogu identificirati sa Živim zidom.

Daleko je manje logično da i dalje postoji itko tko može razborito reći, pri zdravoj pameti i bez pretjerivanja, i bez nelagode: ja sam za HDZ ili ja sam za SDP.

Izdvajamo