Aleksandar Vučić sigurno dolazi u ponedjeljak u Zagreb, iako je posljednjih dana bilo različitog razmišljanja je li vrijeme za taj posjet. Najveći otpori oko poziva koje je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović uputila predsjedniku Srbije došli su iz Vlade, pa je MVP problematizirao tajming poziva, a ministar Damir Krstičević zatražio Vučićevu ispriku zbog velikosrpske agresije na Hrvatsku, kao minimum za pozivnicu. Začudo, Milijan Brkić bio je pomirljiviji, ocijenivši da je Vučić u povijesti malo zalutao, ali i podržao predsjednicu što ga je pozvala. Pohvale Grabar-Kitarović što je iskazala političku hrabrost u jeku novog hrvatsko-srpskog zaoštravanja dolaze sa svih strana.
Strani diplomati smatraju da je hrvatska predsjednica učinila hvalevrijedan potez, iako se u hrvatskoj javnosti može čuti (netočna) tvrdnja da su Amerikanci dali glavni impuls da do poziva dođe. Predsjednicu hvale i obični građani koji smatraju da je vrijeme da se povede dijalog i nastoji riješiti barem nešto od onoga što dvije zemlje opterećuje, kako bi imale bar korektne susjedske odnose.
O dolasku Vučića za sada se premijer Andrej Plenković nije posebno izjasnio, iako će sa srpskim predsjednikom razgovarati u Zagrebu, kao što je nedavno razgovarao u Davosu. Bez tog razgovora i Vučićev dolazak ne bi imao puno smisla, jer za razliku od Srbije, gdje predsjednik vodi glavnu riječ, u Hrvatskoj su predsjedničina ograničenja velika i premijer je taj koji će provesti ili neće provesti što bude dogovoreno. Zato je Plenkovićeva uloga nezamjenjiva, po mnogima i najvažnija da sam susret dugoročno ima smisla.
Plenković sigurno nije taj koji ne želi normalizaciju hrvatsko-srpskih odnosa, ali je njegov položaj možda i osjetljiviji od predsjedničina. Naime, percepcija je da je Kolinda Grabar-Kitarović bliža desnom korpusu u HDZ-u i državi od Plenkovića, pa na neki način, bez obzira na to što možda u prvom trenutku izgleda apsurdno, može lakše opravdati inicijative prema Srbiji. Ako je ona ocijenila da je vrijeme za početak istinskog dijaloga, desni birački korpus lakše će to prihvatiti nego da inicijativa dolazi od Plenkovića. S druge strane HDZ-ova baza i desni birači očekuju da Vlada i premijer energično reagiraju na svaku provokaciju koja dolazi iz Srbije, a u zadnje vrijeme ih je bilo dosta. Zato i ne čudi što je MVP tako reagirao oko srpske izložbe o Jasenovcu u New Yorku, što je dodatno podiglo temperaturu u odnosima između dvije zemlje, bez obzira na to što se tada već znalo za poziv Vučiću.
Ali, vrijeme za dijalog zaista je došao i to dobro znaju i predsjednica i premijer. Budu li na istoj valnoj dužini, Vučićev posjet bi mogao zaista biti uspješan, jer će se na stolu naći i one teme koje su isključivo u djelokrugu premijerove odgovornosti. To je prije svega rješavanje konkretnih životnih problema srpske manjine u Hrvatskoj, poput dovođenja struje u sela gdje su u većini. Sam Plenković je to obećao i kada je čestitao pravoslavni Božić u Zagrebu, a sada to obećanje treba i realizirati.
Predsjednica je dosta oštro reagirala na Krstičevićevu izjavu, što je možda i rezultat starog animoziteta koji se javio još ovog ljeta za vrijeme požara, kada su predsjednica i ministar razmijenili oštre riječi koje su dovele i do najavljene, pa povučene Krstičevićeve ostavke. Nažalost, u hrvatskoj politici ima i dosta toga osobnog, pa su neki Vladinu rezervu prema pozivu Vučiću koji je uputila predsjednica tumačili kao novi dokaz da dva politička brda nisu u suglasju, pogotovo kada je riječ o vanjskoj politici. Da je trebalo više diplomatskog celofana oko svega toga, trebalo je, pogotovo što sam poziv nije nimalo problematičan. Predsjednica je pozvala stranog predsjednika, na što ima potpuno pravo, a sve su znali i u Vladi. Bilo je zaista neuobičajeno da nakon poziva MVP problematizira sam tajming i to se nije trebalo dogoditi.
Bilo kako bilo, sada je vrijeme da Kolinda Grabar-Kitarović i Andrej Plenković zajedno rade da se zaista pokrene hrvatsko-srpski dijalog. On je potreban i zbog gospodarstvenika obiju država, potreban je i da se riješi to ‘pitanje svih pitanja’, kako ga zove predsjednica, a riječ je o sudbini nestalih. Dijalog je potreban i oko granice, da se ne ponovi slučaj kao sa Slovenijom, a dvije države moraju surađivati i u borbi protiv terorizma i ilegalne imigracije. Za sve to ne treba neka posebna ljubav, što je u politici i vrlo fluidan pojam, već pragmatizam. A u taj dijalog Hrvatska ulazi kao članica EU, dok Srbiju tek čeka teško pregovaranje, ali i uz interes Zagreba da uđe u europsku obitelj kako bi se učvrstila stabilnost jugoistoka Europe.
Mnogi dosadašnji susreti lidera dviju zemalja, Ive Sanadera i Vojislava Koštunice, Ive Josipovića i Borisa Tadića najavljivani su kao povijesni, a pokazalo se da su nakon jednog koraka naprijed uslijedila dva natrag. Sada je opet sve na početku, ali je odgovornost ove generacije političara čak i veća nego prije. Predsjednica Grabar-Kitarović zaista je iskazala državničku hrabrost, sada nešto slično treba pokazati i Aleksandar Vučić, a Andrej Plenković volju i energiju da se dogovoreno provede na hrvatskoj strani.