PIŠE SUZANA BARILAR

Premijerovo 'good, good, good' u stvari je 'very bad'

Foto: Goran Mehkek / CROPIX
CROPIX

Partneri u vlasti toliko se vrijeđaju da bi se svaki čas mogli početi obračunavati hladnim oružjem

Najnovija “apaurin” izjava glasi: - Vlada je stabilna, radimo. Evo danas smo tu zbog ove investicije i uvjeren sam da ćemo se i češće početi viđati zbog investicija i da će se situacija stabilizirati, tenzije spustiti, da ćemo moći raditi ono zbog čega smo i došli, a to je da promijenimo Hrvatsku - servirao nam je predsjednik Vlade Tihomir Orešković koji kao da živi u nekoj drugoj državi i ne vidi ništa od onoga što se događa u Hrvatskoj.

Bolje rečeno ne želi vidjeti.

Jer, samo netko tko pati od ozbiljnog poricanja stvarnosti može tvrditi da je sve good, good, good dok je sve bad, bad, bad.

Partneri u vlasti toliko se žestoko vrijeđaju da bi se svaki čas mogli početi obračunavati hladnim oružjem, bez prijetnji novim izborima i preslagivanjem ne može proći niti jedan dan, predsjedniku Vlade o glavi rade oni koji su ga instalirali na to mjesto, prvi čovjek najveće vladajuće stranke ozbiljno je politički kompromitiran i pitanje je kako će uopće moći dalje obnašati svoju dužnosti, niti oko jedne reforme se Timov tim ne može složiti, a oni koji bi trebali surađivati miniraju se međusobno gdje god stignu.

Ali za našeg su premijera sve to tenzije koje će se spustiti, a Vlada će profunkcionirati. A sve dok Orešković razmišlja na takav način, odnosno gura probleme pod tepih, umanjuje svaki ozbiljniji problem i ne želi priznati ni sebi, ni drugima da Vlada kojoj je na čelu ne funkcionira, ne možemo se ni nadati da će se nešto promijeniti. Barem ne nabolje.

Dobro je prije koji dan zaključio jedan od ministara Oleg Butković da je ova Vlada eksperiment. Taj ekspriment koji prijeti eksplozijom počeo je upravo postavljanjem anonimnog financijaša iz korporativnog sektora bez sekunde iskustva u politici i izbornog legitimiteta na čelo Vlade. Na prvu i najvažniju funkciju u državi HDZ je doveo čovjeka za kojeg se vrlo brzo pokazalo da je najmanji problem to što slabo razumije hrvatski, a najveći taj što ne razumije ništa drugo.

Vjerojatno je zato u tom svom blaženom neznanju tako olako i brzinski nakon samo tri sata razmišljanja pristao postati premijer. Pričao nam je bajke o tome da dolazi iz velike i uspješne kompanije u kojoj je vodio neke od najzahtjevnijih poslova i da s takvim iskustvom zna što treba Hrvatskoj, pokazao da zna napraviti powerpoint prezentaciju, u Sabor donio projektor sa svojim planom rada na desetak stranica i s osmijehom koji ne skida s lica obećao da će nas sa svojim “timom” povesti u bolju budućnost.

Uporno nam već skoro četiri mjeseca prodaje priču o uspješnoj Vladi kojoj samo treba vremena da profunkcionira iako je svima jasno da se to nikada neće dogoditi i da nas mogu spasiti jedino novi izbori.

Nemoguće je i pobrojati sve sporne situacije zbog kojih bi svaka vlada u svakoj normalnoj državi odavno pala ili bi se barem premijer zahvalio na suradnji. Od toga da se oko niti jedne reforme partneri u vlasti ne mogu složiti - jedni bi produljili radni staž, a drugi su odlučno protiv, jedni bi uvodili porez na nekretnine, drugi za to ne žele ni čuti, jedni bi ukidali županije, drugi imaju spremnu cijelu kampanju kojom to žele zaustaviti... Taj famozni predmet želja, odnosno Nacionalni program reformi kao da je u Vladu “prošvercao” i podmetnuo ga premijeru neki nepoznati Skandinavac, a ne da su na njemu radili ministri iz njegove Vlade.

S osmijehom na licu objašnjava nam premijer da nije problem ni to što mu je u Saboru, ne glasajući za njegova kandidata za šefa tajne službe, leđa okrenula stranka koja ga je za ručicu dovela pred predsjednicu države po mandat za sastavljanje Vlade. Nije mu problem ni kada mu iz iste te stranke svaka dva dana poruče da će ga smijeniti ako ne počne plesati kako oni sviraju. Ne brine ga niti to što mu potpredsjednici Vlade ne razgovaraju osim službeno, ali si zato i službeno i neslužbeno postavljaju ultimatume. Ne smatra Orešković ni da treba intervenirati kada mu se ministri petljaju jedan drugome u resor, a za većinu ih se, uz časne izuzetke, uopće ne zna što rade. Ne brine ga niti to što čujemo da se u Saboru, gdje je potpuno rasulo, preslaguje većina unutar te iste većine kako bi se izbacio Most koji mu još jedini čuva leđa. Svi ostali partneri odavno su mu poručili da se vrati u Kanadu.

Ne brine ga ni to što najveća vladajuća stranka, HDZ, što se nikada do sada nije dogodilo, ne uspijeva tri tjedna skupiti kvorum i izglasati ono malo zakona što ih je Vlada uspjela poslati u proceduru.

Ne smeta Oreškoviću niti to što neki partneri provode lustraciju na mala vrata, i to tako da suradnicima KOS-a proglašavaju ljude koji su u vrijeme JNA bili maloljetni, što ljudima broje krvna zrnca ili iznose medicinske podatke zaštićene zakonom... Nije se lecnuo ni na aferu svog prvog potpredsjednika Vlade, čija je supruga za izdašne honorare radila za tvrtku koja vodi spor protiv Hrvatske.

On je odlučio sudbinu svog prvog potpredsjednika, baš kao i “dosljedni” Most, prepustiti Povjerenstvu za sprečavanje sukoba interesa. Kao da se u najmanu ruku radi o tome da je Karamarko u imovinskoj kartici zatajio prijaviti Škodu staru 20 godina, a ne poslovni odnos svoje supruge s MOL-om s kojim se hrvatska država sudi. Kao da će Povjerenstvo, ako odluči da nije bilo sukoba interesa, “svetom vodicom” isprati svu Karamarkovu odgovornost.

Ali premijer ništa od toga ne vidi i ne uzbuđuje se previše. On je “građevinama” obećao “riforme” koje će komunicirati “tamo dolje” i provesti kada se tenzije smire. Treba ga podsjetiti da je, kada je preuzimao dužnost premijera, najavio i da je “spreman biti žrtva” ako može pomoći hrvatskom narodu. Vrijeme je da se žrtvuje i podnese ostavku, tako će nam najbolje pomoći.

Izdvajamo