Intervjui političara onaj su novinarski žanr koji treba znati čitati. Treba razumjeti što je rečeno, znati tumačiti između redaka, ali i čitati ono što nije rečeno.
Ugledni strani portal Politico jučer je objavio intervju s hrvatskim premijerom Andrejom Plenkovićem u kojem je on definirao dva ključna strateška cilja: “Ulazak u Schengen je nadohvat ruke i ostvariv u prvoj polovici 2020. Drugi cilj, ulazak u zonu eura, bit će ostvaren u razdoblju u Hrvatskoj između 2020. i 2024”.
Što nije rečeno? Pa recimo sljedeća rečenica: “A cilj nam je i da do 2020. svi naši građani imaju pristup električnoj energiji”. O tom strateškom cilju Plenković je govorio tek dan prije nego što je objavljen intervju, kad je na susretu sa srpskim premijerom Vučićem obećao da će do kraja mandata dovršiti elektrifikaciju sela u kojima žive predstavnici srpske manjine.
Doduše, i tada je ta tema bila na marginama dnevnog reda, tek nakon rasprave o ratnoj odšteti, granici, nestalima i Alojziju Stepincu. Interesi mrtvih kod nas su već tradicionalno pozicionirani ispred interesa živih, stoga ne čudi niti izostanak političke empatije za probleme nekoliko stotina nesretnika osuđenih da duboko u 21. stoljeću žive bez pristupa osnovnoj tehnologiji 20. stoljeća.
Andrej Plenković sasvim sigurno nije odgovoran za nastanak tih njihovih nedaća, ali se ni po čemu ne razlikuje od onih koji jesu. Jer, da je tomu tako, i njegova poruka u intervjuu kako želi Hrvatsku “pozicionirati kao zemlju koja u prvim godinama svog članstva profitira od kohezijske politike koja istodobno jača europsku orijentaciju unutar zemlje”, vjerojatno bi bila drukčija.
Primjerice: “Želim Hrvatsku pozicionirati kao zemlju u kojoj nijedan građanin nije prisiljen koristiti petrolejsku rasvjetu”. I to bi, valjda, mogla biti “kohezijska politika”. No, veliki političari, ili barem oni koji se takvima smatraju, zainteresirani su isključivo za velike teme. Na svojoj praktičnoj razini, problem ljudi koji nemaju struje možda to i nije. Radi se, uglavnom, o zabačenim zaselcima Banije, Korduna i Like, u kojima često živi tek nekoliko ljudi, uglavnom starije dobi. Infrastruktura je uništena u ratu, a gradnja nove zahtijeva značajna financijska ulaganja koja se ne mogu ekonomski opravdati potrošnjom koja će se kroz nju ostvarivati.
No, na simboličkoj razini, trenutno važnija tema u Hrvatskoj ne postoji. U vremenima kad ne prođe dan da netko u javnom prostoru ne analizira razloge iseljavanja hrvatskog stanovništva, nije teško povjerovati da žele živjeti u državi gdje svi imaju mogućnost upotrebe perilice za rublje, bez obzira na to koliko imaju novca, gdje žive i koje su vjere? U trenucima kad nacionalistička scena glavnu ugrozu državne opstojnosti vidi u pozitivnom sentimentu koji dio stanovništva osjeća prema životu u Jugoslaviji, no nije li posve razumljivo zašto bi žitelji “neelektrificiranih” sela mogli biti nostalgični?
U Jugoslaviji, prije tridesetak godina, mogli su gledati televiziju. Danas ne mogu. U eri općeg razočaranja stanjem u kojem se hrvatska država nalazi, pa i sve brojnijih teza kako je samostalna Hrvatska projekt koji je propao, priča o “unplugged” selima dobra je mjera za procjenu onoga što smo u zadnja dva i pol desetljeća postigli. Ali ne samo zato što neki naši sugrađani vodu za kupanje mogu ugrijati jedino upotrebom peći na drva, već i zato što nikoga zapravo nije briga. Sramota je hrvatske politike, a onda posredno i svih onih koji joj daju legitimitet, da se pitanje građana bez pristupa električnoj energiji tretira kao pitanje nacionalnih manjina, koje na agendu izvršne vlasti dolazi jedino u svečarskim prilikama.
O tome se ne govori na sjednicama Vlade, ne planira u strateškim dokumentima, ne diskutira na stručnim forumima. O nužnosti da svim građanima bude dostupne električna energija i pitka voda premijer Andrej Plenković govorio je i prije Vučićeva posjeta - 6. siječnja na božićnom prijemu Srpskog narodnog vijeća. Između ta dva “eventa” pojavio se i na Energetskoj konferenciji u Zagrebu, u društvu potpredsjednika Europske komisije Maroša Šefčoviča. Tada nije spominjao potrebu elektrifikacije srpskih sela, ali se jest pohvalio činjenicom da je u Hrvatskoj 1895. u rad puštena hidroelektrana Jaruga i povezana s obližnjim Šibenikom koji je postao prvi grad na svijetu s javnom rasvjetom na izmjeničnu struju.
Nekih 123 godina poslije hrvatski premijer svečano je obećao kako će ista takva izmjenična struja uskoro doći i do zadnjeg hrvatskog građanina. Je li to naličje projekta koji je uspio?