Često se kaže kako je “ljubomora najbolji začin” te da “zdrave doze” ljubomore daju neki zgodan premaz, toliko potrebnu dramu jer, budimo realni, u većini veza nakon nekog vremena postane dosadno. Međutim, nikada se ne kaže kako izgleda ta “dozirana ljubomora”. Kao diskretan ubod kada nam voljena osoba objavi da ide na kavu s nekim suprotnog spola? Kao poluozbiljna briga kada se u životu našeg partnera pojavi neki dobro izgledajući “prijatelj”? Ili kao neumorno prigovaranje kada nam partner objavi da bi “malo više slobode” ili, ne daj bože, da bi ljetovao bez nas. Najveći ljubomornik svih vremena, srećom, nikad nije postojao, ali svi znamo kako se zove - Othello, a njegov “slučaj” koji napeto pratimo u istoimenoj tragediji ili operi primjer je preobrazbe “zdravo dozirane ljubomore” u davljenje nevjernog partnera za kojeg smo u izvjesnom afektu zaključili da je zaslužio takvu kaznu. U knjizi Jana Kotta “Shakespeare, naš suvremenik” možemo pročitati kako je Desdemona “bar malo i sama kriva”, jer je “utapala muškarce u vlastitoj erotskoj klimi” (štogod to značilo) i vječno s njima koketirala. Od flerta do davljenja očito je tanka linija, poručuje nam Othello, tako da bi žene ipak trebale pripaziti prije nego što se upuste u neku nevinu zabavu s drugim muškarcem, primjerice, kažu im “hvala” na kompliment.
Otkako je intimnih veza, ljubomora se sudara s činjenicom da ljudi nisu po prirodi monogamni te da su rijetki oni kojima uspijeva voljeti istog partnera zauvijek. Redovito se jedan spol proglašava “nevjernijim”, dugo su to bile žene, a onda su tu titulu ponijeli muškarci, kojima je navodno “lakše” prevariti. Prevara je prije svega osobno, a ne spolno pitanje i prilično ju je naivno prispodobiti s “iskvarenijim” spolom. Isto tako, ljudi koji provedu 50 i više godina u sretnim brakovima po svoj prilici nisu pronašli “savršenog” partnera, nego su samo tolerantniji od onih koji se žene i razvode po više puta. Na testu tolerancije često se nađe nevjera koja je nekima signal za raspad, a drugima baš i nije. Još ne znamo može li ljubav podnijeti nevjeru. Neki tvrde da može, drugi da i ne. “Bolje je imati osam ljubavnica nego jednu”, poučio me neki mudri muškarac nedavno. “Jer s jednom su stvari mnogo ozbiljnije nego s njih osam.” Žena koju muškarac vara s osam ljubavnica po svoj prilici iskazuje “zdrave doze ljubomore”, ali ne pribjegava davljenju, jer ipak je to samo osam vezica - što je to prema hvalevrijednoj instituciji braka?! “Jadnik, morao se rastati”, čujem o nekom drugom muškarcu. “Nije znao kako imati ženu i ljubavnicu.” Postoji neko tajno znanje, inicijacija u koju nisu baš svi upućeni, naime, kako sresti suprugu dok ste pod ruku s ljubavnicom i kasnije je uvjeriti da to uopće niste bili vi.
Postoje uvjerljivi muškarci i žene koje vole vjerovati - možda su baš oni savršen par. No, čini mi se da su takvi parovi živjeli jednom davno, možda u eri jazza, jer danas mobiteli uništavaju gotovo svaku idilu: bez obzira na prebrisane poručice, odjednom se pojave neki arhivi u kojima je frenetičnost komunikacije u krivo doba dana i noći ostala zabilježena i hop - vi se razvodite! Od preljuba do razvoda put se nekad čini dugim, no nekima se dogodi da se naglo zateknu u toj proceduri samo zbog nekoliko neopreznih poručica i poneke golišave slike. Ima prevarenih koji preko izdaje ne prelaze jer nisu oni u vezu toliko uložili da bi im se ovako vratilo! Taj dioničarski odnos prema ljubavi često se obije o glavu onima koji su matematičkim metodama izračunali kako preljubu nema mjesta pod njihovim krovom. Jer oni u ljubav investiraju - vrijeme, novac i tko zna što još! No, uvijek je tu izdajnički faktor dosade, nezadovoljstva, ono, kad sjedite za stolom i ne znate točno što biste si rekli. Slavni se razvode “zbog nepremostivih razlika u karakterima”, a oni manje slavni jer nisu znali ukomponirati preljub u bračnu svakodnevicu, poput one vješte žene čiji muž ima osam ljubavnica.