TVRDOGLAVE ČINJENICE

Priča s brodogradilištem Uljanik i nije mogla drugačije završiti

Pula, 160518. Zadnjih nekoliko dana nebo nad Pulom puno je oblaka, a vrijeme je vrlo nestabilno. Foto: Goran Sebelic / CROPIX
Goran Šebelić / CROPIX

Nije to uvijek u Hrvatskoj popularno, no u slučaju financijske drame koja se trenutno odvija u pulskom brodogradilištu Uljanik ipak je nužno vratiti se u prošlost. Točnije, u 2010. godinu kad je hrvatska Vlada suočena s golemim dubiozama ovdašnjih škverova krenula u provođenje modela njihova financijskog restrukturiranja. Kako su dugovi brodogradilišta bili enormni - višestruko veći od njihove ekonomske vrijednosti - država je morala naći način kako da dobar dio tih dugova pokrije, ali da pritom ne prekrši stroga europska pravila o subvencijama i izravnoj državnoj pomoći.

U teškim i dugotrajnim pregovorima s Europskom komisijom dogovoreno je da će država “posušiti” dio dugova brodogradilišta, subvencionirati proces njihova smanjenja kapaciteta kroz nekoliko godina, te ih takve prepustiti privatnim vlasnicima. Trik koji je osmišljen kao opravdanje za otpis državnih potraživanja prema brodogradilištima pronađen je u obliku obeštećenja za pomorsko dobro. Zapravo, ideja je bila briljantna. Kako su brodogradilišta smještena na zemljištu uz more koje je na temelju hrvatskih zakona proglašeno neotuđivim javnim dobrom, škverovi su se morali isknjižiti iz vlasništva nad njime.

Time su ta poduzeća ostala bez vrijedne imovine, pa je onda stvorena i obveza države da ih obešteti za taj gubitak. Kako izazovna vremena zahtijevaju izvanredna rješenja, u široj javnosti tada se nije baš puno raspravljalo o pomalo ekscentričnoj ideji da država obeštećuje državnu tvrtku zbog preknjižavanja državne zemlje koja zapravo nikad nije ni bila njihova. Ipak, još zanimljivije je ono što se dogodilo poslije. Naime, iako je inicijalna ideja Europske komisije bila ta da se u zajedničkom natječaju privatiziraju svi hrvatski škverovi, vrlo brzo je ta ideja revidirana, pa su se u istom privatizacijskom bubnju našli Brodosplit, Brodotrogir, 3. maj i Kraljevica, dok je za Uljanik skrojen poseban, znatno restriktivniji natječaj.

U medijima se tada spekuliralo da je to bila posljedica političkog utjecaja IDS-a i lobiranja moćnog bivšeg direktora škvera Karla Radolovića, a pulski sindikalni vođe pozivali su se na navodni dogovor sa Zagrebom da će Uljanik - ne bude li zainteresiranih kupaca - ostati u vlasništvu države. Zainteresiranih na koncu nije bilo, a već 2012. godine od Europske komisije i Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja bit će ishođena potvrda da pulski škver više nije brodogradilište u teškoćama. Kako je Uljanik ozdravio? Pa država je kroz obeštećenje za pomorsko dobro otpisala više od milijardu kuna duga na temelju aktiviranih jamstava za njegove kredite. Tvrtkin račun dobiti i gubitka trenutačno je dospio u zeleno, da bi se onda trenutačno od potencijalne lovine pretvorila u lovca - preuzimanjem 3. maja (kojem je, pak, za pomorsko dobro pak isplaćena odšteta od 3,2 milijarde kuna).

Da bi ta akvizicija bila u skladu s uvjetima Europske komisije (dogovorena je privatizacija), i sam Uljanik je prethodno morao biti privatiziran. Taj proces proveden je kroz model radničkog dioničarstva, ali opet uz zaplet. Dionice su prodane radnicima uz značajan diskont, a dodatni dio novca za dokapitalizaciju od 300 milijuna kuna prikupljen je od raznih paradržavnih ulagača, od mirovinskih fondova, preko Croatia osiguranja do Fonda za razgradnju Nuklearne elektrane Krško. Tako “privatizirani” Uljanik onda će kupiti riječki škver, kojem se država obvezala isplatiti daljnjih 840 milijuna kuna potpora kroz period od pet godina. Uljanik će - prema tvrdnjama svojih dužnosnika - u 3. maj u istom periodu uložiti 300 milijuna kuna - slučajno ili ne isti iznos koji je prikupljen u procesu “privatizacije”. Pet godina kasnije od sklapanja tog famoznog dogovora, državni milijuni su isplaćeni, 3. maj restrukturiran, ali zato je tvrtka koja ga je kupila spremna za svoje vlastito restrukturiranje i sanaciju.

Misli li netko da je ta priča uopće mogla drukčije završiti? Jedno posrnulo državno brodogradilište privremeno je sanirano s državnih milijardu kuna, onda privatizirano prodajom državnih dionica radnicima po djeliću burzovne cijene, te dokapitalizirano novcem državnih poduzeća i institucija, da bi onda od države kupilo drugi posrnuli škver saniran s još državnih milijardi. Kad su sklopljeni ugovori o privatizaciji hrvatskih brodogradilišta, tadašnji potpredsjednik hrvatske Vlade Radimir Čačić je ustvrdio: “Završena je priča o brodogradnji. Ja potpuno razumijem očaj i ogorčenje svih onih kojima krava muzara, a to se zovu hrvatski građani, pomalo obustavlja plaćanja”. E pa priča nikad nije završila. A krava muzara nikad nije obustavila plaćanje. I tko tu onda ima pravo biti očajan i ogorčen?

Tagovi

Izdvajamo