Prije točno pet stoljeća, pri kraju 1516., Erazmo Roterdamski i Petar Egidije, humanist iz Antwerpena, uredili su i u Leuvenu objavili sugestivnu knjigu De optimo Reip. statu, deque nova insula Utopia (O najboljem uređenju države i o novom otoku Utopiji), koju je njihov prijatelj Thomas More, engleski parlamentarac i jurist, napisao tijekom boravka u Flandriji. More je revidiranu verziju objavio u Baselu dvije godine kasnije. Utopija (grč. ne-mjesto) zamišljena je kao otok uz obalu Novog Svijeta na kojemu su djelovale 54 gradske zajednice od po 6000 domaćinstava s deset do šesnaest odraslih osoba, što znači da je po stanovništvu Utopija bila približna današnjoj Hrvatskoj. U nedostatku utopijske mašte za prednosti plenumske demokracije, domaćinstva su se po svemu sudeći odlučila za predstavničku demokraciju te su u svakom gradu birala 200 glavara (sifogranta ili filarha), koji su opet birali svoje nadglavare i, tajnim glasovanjem, doživotnog kneza.
Premda More utopijski sustav očito nije zamislio kao oligarhijski, taj sustav po svemu sudeći nije bio bitno različit od republikanskog ustroja Moreova vremena. No, bio je posve originalan kad je riječ o odricanju od privatnog vlasništva. Sve su usluge na Utopiji bile slobodne, a sva dobra zajednička. Utopljani su sve što im je bilo potrebno primali iz komunalnih skladišta. Zato nije bilo ni novca, ni ključeva ni lokota, štoviše ni u nastambama nije bilo trajnih ukućana, već su se stanovnici mijenjali, zapravo rotirali poput predsjedništva jedne propale države, doduše svakih deset godina. Na Utopiji je ipak bilo robova, stranih zarobljenika ili domaćih zločinaca, koji su, zbog gnušanja što je zlato izazivalo kod Utopljana, bili okovani zlatnim verigama. Premda je Thomas More kao kasniji kancelar Henrika VIII. nadgledao spaljivanja protestanata na lomačama (sâm je pogubljen zbog vjernosti papinskom vrhovništvu, kao protivnik poništenja Henrikova braka s Katarinom Aragonskom), on je na Utopiji dopuštao vjerski pluralizam. Neki su Utopljani obožavali sunce, drugi mjesec, treći planete, četvrti pretke, a bilo je i monoteista, pa i ateista. Svi su se međusobno podnosili, premda je ono malo ateista bilo pod prismotrom jer nisu vjerovali u zagrobni život, pa prema tomu ni u vječne naslade ili pak paklenske muke. Zato se nije moglo očekivati da će se, vlastitim probitcima nasuprot, držati komunističkih zakona i navada. U ovom savršeno otvorenom društvu sve je bilo transparentno, provjerljivo, dostupno i, dakako, kontrolirano. Kao u svakom komunizmu. No, za razliku od povijesnih komunističkih ustrojstava, na Utopiji nije bilo ni krčmara, ni krčmarskih računa, pa ni bilo kakvih točilišta. Votka, utjeha proletera, bila je nepoznata.
Bez obzira na Moreove intencije glede Utopije (o čemu, ne treba uvjeravati, ima mnoštvo tumačenja), marksisti su uglavnom odavali počast njegovoj uspomeni. Svetac i za Crkvu i za Partiju, Lenjin je 1918. dao uklesati njegovo ime, uz 18 drugih preteča komunizma, na preuređenom carskom obelisku u Aleksandrovskim vrtovima nadomak Kremlja. Obelisk je prije tri godine restauriran u izvornom carskom ruhu, ali, dok je stajao, na vrhu obeliska navedena su imena Marxa i Engelsa te tri lidera njemačke socijaldemokracije – W. Liebknechta, Lassallea i Bebela. Zatim, poredana po zaslugama, a ne kronološki, bila su imena Campanelle, Mesliera i Winstanleya. Tek onda je na red došao More, doduše ispred Saint-Simona i Fouriera.
Ime velšanskog tvorničara Roberta Owena iz nekog razloga nije uklesano na obelisku, iako je njegovo djelo izuzetno važno za utopijski pokret devetnaestog stoljeća. Owen je utemeljio čak dvije utopijske zajednice, jednu u Škotskoj, a drugu, New Harmony, u američkoj saveznoj državi Indiana. Unatoč Owenovim opetovanim pokušajima da uvede jednakost i red među članove ove komune – klice šire zamišljenog egalitarizma, eksperiment je potrajao manje od dvije godine. Obično se misli da je heterogenost kolonista odgovorna za Owenov neuspjeh. No, premda su neka utopijska društva, posebno ona zasnovana na vjerskim načelima, primjerice Oneida Community, na sjeveru države New York, potrajala znatno duže, razlog tomu je bilo napuštanje socijalističkog projekta. Oneida Community je evoluirala od idealnog društva prema uspješnoj industriji Oneida Ltd., poznatoj po proizvodnji srebrnine. Nažalost, profesionalizacija menadžmenta i pretjerane investicije dovele su do velikih dugova i bankrota 2006. godine. Propalu firmu kupili su privatni investicijski fondovi i spojili je sa sličnim invalidnim ulozima. Kapitalizam je neumoljiv ne samo prema utopizmu.
Marx i Engels su uvažavali rad svojih preteča, ali su odlučno lučili vlastiti „znanstveni“ socijalizam od pukog utopijskog. Bili su uvjereni da su otkrili društvene zakone koji su jamčili neizbježnu tranziciju iz kapitalizma u socijalizam. Podrazumijevalo se da je oslanjanje na ljudsku volju ili suradnju nepotrebno. Željezni zakoni učinit će svoje. A kad su željezni zakoni zakazali, Lenjin se potrudio stvoriti revolucionarnu partiju koja će ih indiskretno pogurati, koštalo što koštalo. Tako je to bilo u „znanstvenom“ socijalizmu, koji se pokazao jednako tako neuspješan kao onaj utopijski. Ipak iznenađuje da je kolaps „znanstvenog“ socijalizma odnedavno doveo do preporoda utopizma.
Razlozi su višestruki. Utopizam se javlja u trenucima kad je društvena reforma na dnevnom redu. Teoretičari bez socioloških predznanja, ideolozi pretežito književne imaginacije, u utopiji ponovno vide mjesto ljevičarskog okupljanja. Za njih utopizam nije negacija marksizma nego potvrda Marxove krilatice iz Kritike Gotskog programa (1875.): „Svatko prema svojim sposobnostima, svakome prema njegovim potrebama“.
Biti protiv utopizma zapravo znači biti ciničan. Štoviše, to je znak suradnje s tlačiteljima. Peter Frase, jedan od maštovitijih američkih novih utopista, već je odlučio da su nakon kapitalizma moguća četiri društvena poretka: (1) komunizam, ukoliko dosegnemo materijalno obilje i društenu jednakost, pa prema tomu i društvo u kojemu hijerarhije doduše postoje, ali nisu zasnovane na novcu; (2) socijalizam, ukoliko realiziramo društenu jednakost, ali bez obilja, uz klimatske promjene, nedostatak voda i iscrpljenost obradivog tla, što znači da će biti potrebna intervencionistička vlast kako bi se upravljalo potrošnjom; (3) rentijerstvo, ukoliko obilje ne bude pratilo jednakost te mali broj ljudi bude monopolizirao prirodne resurse i patente; i, prava distopija (4) „eksterminizam“, ukoliko vladajuća klasa više ne bude ovisila od eksploatacije tuđeg rada, pa se onda jednostavno odluči likvidirati „nepotrebno“ stanovništvo putem „genocidnog telosa“ (www.jacobinmag.com, Four Futures). Posve je jasno da ljevica od imena nije odustala od neuvjerljivih čitanja svijeta. Naravno, truli građanski liberali (i ne samo oni) još vjeruju da su promjene moguće bez nasilja, da su reforme bolje od revolucije, da je demokratsko nadmetanje bolje od nametanja bilo kojeg raja na zemlji, kolikogod se predstavljao privlačnim te da ljudima nije dano stvarati prijevremeni paradiso. Nema razloga vjerovati da se s tim ne bi složio i Sv. Thomas More, čiju svetkovinu obično slavimo uoči ljetnog solsticija.
P.S.: Ponedjeljak, 17. listopada. Tornjevi i zvonici urbinskog grada izbijaju iz jutarnje magle. Ovdje je, nedaleko od jadranskih obala Papinske države, sredinom petnaestog stoljeća Lucijan Vranjanin (Luciano Laurana) gradio palaču za vojvodu Federica da Montefeltra. Vranjaninovo je djelo i knjižnica te popratne sobe u prizemlju, gdje je kasnije, krajem šesnaestog stoljeća, neko vrijeme istraživao i mljetski opat Mavro Orbini. Knjiga više nema. Pripojene su papinskoj knjižnici, ali zato je u izložbenom prostoru (Galleria Nazionale delle Marche) smješten Vranjaninov panel Idealni grad – pastelno blijede palače i crkve, uz okrugli središnji hram ili mauzolej. Utopijski grad prije Moreove Utopije, dakako bez ijednog stanovnika, što je razumljivo. Savršena društva ne računaju na ljude. Ništa unikatno. U politici je to česta greška.