Danas se u Zagrebu održava prosvjed protiv Vatikanskih ugovora. U organizaciji Pokreta za sekularnu Hrvatsku na skup su pozvani svi oni “koji smatraju da “Vatikanski ugovori” negiraju odredbu Ustava Republike Hrvatske kojom su vjerske zajednice odvojene od države!” Pritom naglašavaju da nisu protiv religije, nego protiv statusa religije u ovom društvu. Treba li uopće reći da je ovaj ugovor kao i svaki drugi podložan promjenama?
Od 1996. do 1998. država je sklopila četiri ugovora s Vatikanom, među ostalim i o uvođenju vjeronauka u škole kao “obaveznog predmeta za one koji ga izaberu”, a osnovan je i Vojni ordinarijat koji vodi brigu o vjernicima u policiji i vojsci.
U početku se to činilo kao tek formalni ustupak Katoličkoj crkvi. No, pokazalo se da djeca koja nisu birala vjeronauk nisu imala alternativu nego tumarati po hodnicima, a - osobito u nižim razredima - odabrali su vjeronauk samo zbog socijalizacije. A ako neki roditelj želi promijeniti odluku, “dužan je pismenim putem obavijestiti školu prije početka nove školske godine. Praksa da neki ravnatelji dijele učenicima ankete o upisu izbornih predmeta, među kojima se nalazi i katolički vjeronauk, u potpunoj je suprotnosti s navedenim ugovorom budući da se tako neizravno sugerira učenicima, odnosno roditeljima ispis iz katoličkog vjeronauka”, upućuje ga don Josip Periš.
Bila vjernici ili ne, djeca su po školama prisiljena sudjelovati u vjerskim ritualima poput nedavno blagoslivljanja kruha, o čemu roditelji nisu bili obaviješteni. Ili na satu hrvatskog učiti napamet pjesmice vjerskoga sadržaja.
Već i ovo dovoljno ilustrira koliko je vjera postala neupitni dio svakodnevice. Religiozna uvjerenja šire se i na druge nastavne predmete, na biologiju (antievolucionizam) i povijest (revizionizam), primjerice - ne direktno, nego preko propovijedi, ali i udžbenika. I dok je ranije vjeronauku ravnotežu pružala nastava ostalih predmeta, sada se to dovodi u pitanje jer u Ugovoru se izričito navodi “odgoj što ga država osigurava u javnim školama, bit će vođen načelima kršćanskog nauka i morala, koji su tradicionalni u zemlji”. “Kršćanski nauk” u svjetovnim školama, međutim, u suprotnosti je s ustavnim određenjem ove zemlje.
Riječ je o utjecaju Crkve na oblikovanje općeg svjetonazora koju vlasti u Hrvatskoj sustavno provode već niz godina. Svaka religija ima pravo širiti svoj utjecaj, čak i u sekularnim državama, međutim, u demokraciji je na institucijama i na građanima da taj utjecaj ograniče na mjeru koja njima odgovara u odnosu na sekularno opredjeljenje. Zato protest i kritika ne bi trebali biti upućeni Crkvi, nego prije svega vlasti. Ponajviše zato što posljednjih nekoliko godina svjedočimo sve agresivnijem katoličko-konzervativnom udaru na formalno sekularnu državu i vrijednosti.
Sve više liječnika ne želi raditi pobačaj zbog prigovora savjesti, blagoslivljaju se državne institucije, postoji protivljenje Istanbulskoj konvenciji zbog upotrebe izraza “rod” itd. Ako se građani, od kojih se većina deklarira vjernicima, s tim slažu i žele uvesti religijsku državu, neka je demokratskim putem izglasaju. Ali sve dok se država deklarira kao sekularna, javnost može i mora pozivati na zaštitu principa sekularne države, a vjera mora ostati u domeni privatnog.
Izjašnjavanje o religiji devedesetih je postalo politička kategorija, kao jedna od razdjelnica među Hrvatima i Srbima. I tako je ostalo do danas, štoviše, institucionaliziralo se jer vlasti odgovara da održava ratno stanje s nepostojećim neprijateljem. Problem je i opće licemjerje društva u kojem je, bez obzira na istinsku religioznost, prikazati se vjernikom postalo novo politički korektno ponašanje, nova vrsta podobnosti. Ovo licemjerje proizlazi iz oportunizma. Jer ako se izjasne kao ateisti, moguće je da će ih proglasiti nepodobnima.
Međutim, uvođenje ideologije u obrazovni sustav, počevši od vrtića i škole, u medije i državne institucije poput vojske i policije nije ništa novo. Građani su navikli na autoritarni obrazac ponašanja uspostavljen u prijašnjem sistemu. Mi smo se ovdje već molili u crkvi koja se zvala Partija. Moja generacija nije imala vjeronauk, ali postojali su rituali kojima se dokazivala ideološka ispravnost. Prvašići su polagali pionirsku zakletvu, nosili plave kapice i crvene marame i pjevali “Pioniri maleni, mi smo vojska prava” i to nije bila stvar izbora. Jednopartijska država nije trebala posebni ugovor ni upute školama kako da provode nastavu u skladu s tadašnjom vjerom.
Posljedice još osjećamo, a jedna od njih je upravo oportunizam i nedostatak građanske hrabrosti, čak i u generacijama rođenima u demokratskoj državi. Jer i demokracija je ovdje, kao i sekularizam, samo forma. Ali držimo se barem forme, pravimo se da demokracija funkcionira, tražimo promjene. Vježbajmo koristiti prava koja prije nismo imali.