TVRDOGLAVE ČINJENICE

Pristajući na HDZ-ov ideološki diskurs, ljevica je već izgubila ove izbore

Dragan Matić / CROPIX

Logika zagušenja predizborne kampanje nacional-treš sadržajem iz perspektive desnice je pragmatičan potez, no zašto, pobogu, u tome sudjeluje ljevica?

Koliko ste puta čuli rečenicu: “Hrvatskoj je potreban HDZ”? Tijekom povijesti su je uglavnom izgovarali članovi te stranke, nastojeći obrazložiti razloge zbog kojih će HDZ isplivati iz močvarne nakupine financijsko-korupcijskih skandala koja oko njega periodički nabuja. No, mantru o nacionalnoj potrebi za HDZ-om nerijetko su izgovarali i predstavnici drugih, konkurentskih stranaka. Posljednji ciklus takvih deklaracija događao se tek prije nekoliko godina, kad je vlast u državi preuzela lijevo-liberalna koalicija, a HDZ bio u postsanaderovskom urušavanju. Stranci je prijetio pravosudni pravorijek o institucionalnoj korupciji, a političari lijeve provenijencije tako su - u maniri gracioznih pobjednika - dubokoumno naklapali o važnosti transformacije HDZ-a u modernu, demokršćansku stranku.

Na stranu činjenice da je ta dobrohotnost ostala neuzvraćena - u povijesti hrvatske demokracije nije zabilježeno da je ijedan član HDZ-a ustvrdio da naciji treba išta drugo osim HDZ-a - ona se pokazala i suvišna. Hrvatskoj nikada, zapravo, nije prijetila opasnost da ostane bez HDZ-a. Dokazuje to najpouzdaniji test od svih - test vremena. Tek koju godinu nakon što se u domaćoj javnosti spekuliralo o mogućnosti da se HDZ, pod teretom skandala, uruši poput talijanskih demokršćana, ta stranka ne samo da drži izvršnu vlast u zemlji nego potpuno dominira političkim kretanjima kao središnji monolit prema kojem se definiraju sve druge pojave i kretanja. U tom je kontekstu i kampanja za izbor novog predsjednika države de facto pretvorena u HDZ-ove unutarstranačke izbore, okršaj dviju suprotstavljenih struja političke desnice za ovladavanje HDZ-ovom infrastrukturom koja je nužna za preuzimanje vlasti u zemlji.

Tom osnovnom interesu prilagođen je i diskurs kampanje, a javni prostor zagušen je svađama o tome tko je više puta pjevao na proslavi Oluje, tko je 1991. godine bio geografski bliže prvoj liniji fronta ili tko je više puta pročitao “Bespuća povijesne zbiljnosti”. Utoliko je predizborni obračun Miroslava Škore i Kolinde Grabar-Kitarović zapravo - u neočekivanom trenutku lucidnosti - najbolje sumirao Stjepan Tuđman, lakonski upitavši novinare: “A zašto mislite da Škoro nije i kandidat HDZ-a?” Dakako, logika zagušenja predizborne kampanje takvim nacional-treš sadržajem iz perspektive desnice je pragmatičan potez, no zašto, pobogu, u tome sudjeluje ljevica? U trenutku kad se oko HDZ-a vodi bratoubilački rat jedini lijevi kandidat sa šansama ulaska u drugi krug dosadašnji je dio kampanje - pod sloganom “Normalno” - proveo otkrivajući javnosti pikanterije o tome kako je Plenković tračao Tuđmana, a Kolinda Grabar-Kitarović izbjegavala doći u oslobođeni Knin.

Dakako, čovjek ne treba biti genij političke analitike kako bi zaključio da te teme ne mobiliziraju lijeve birače te da progresivno-liberalni glasački korpus zaista nije briga tko je i koliko puta ljubio zastavu u Kninu. Atraktivan i pogođen slogan “Normalno” smišljen je uz pomoć profesionalnih propagandista, no u takvoj je izvedbi zapravo pretvoren u sredstvo normalizacije desne, nacionalističke agende. Pa kad su i ankete pokazale da krajnje desni diskurs kojim je kampanja obilježena rezultira galvanizacijskim efektom u tom dijelu biračkog tijela i da bi u posve realnom scenariju Zoran Milanović mogao ostati bez drugog kruga, donesena je odluka da više neće kritički nastupati prema trenutnoj predsjednici. Tek će se vidjeti je li prekasno...

Predsjednički izbori trebali su biti velika prilika za ljevicu. S jedne strane, sukob dvoje kandidata na desnici trebao je razmrviti to biračko tijelo, dok je s druge okupljanje ljevice oko jednog kandidata imalo za cilj poslužiti kao impuls ciklusa okrupnjavanja i aktivacije za nadolazeće parlamentarne izbore. Na koncu, očekivana poplava desnih tema u sukobu Kolinde Grabar-Kitarović i Miroslava Škore mogla je biti iskorištena kao točka za demonstraciju jasne diferencijacije između nostalgičnih i retrogradnih opsesija desnice i modernijih, progresivnijih interesa koje gaji liberalna ljevica.

Ipak, sve ono što se događa u kampanji pokazuje da hrvatska ljevica ima puno fundamentalnijih problema od razjedinjenosti. Naime, čak i kad se formalno ujedini, čak i kad pronađe motivaciju i elan za djelovanje, domaći političari lijeve provenijencije nisu sposobni ni formulirati privlačne političke poruke, niti onda te rijetke poruke koje uspiju smisliti adekvatno ugraditi u dominantan javni diskurs.

Krivca za to mnogi će prepoznati u samom Milanoviću i njegovoj već notornoj potrebi da se s desnicom natječe na njezinu terenu, no već sama njegova kandidatura i činjenica da je u SDP-u prihvaćena bez realne alternative pokazuju da je to tek simptom kronične besadržajnosti koja proždire lijevu političku scenu. Nominalno, ovi izbori mogli bi za ljevicu završiti uspješno. Zoran Milanović još ima vrlo realne šanse da postane predsjednik, a takav scenarij vjerojatno bi dodatno ubrzao proces unutarnjeg HDZ-ova rastvaranja, što bi povećalo izglede SDP-a da na sljedećim izborima preuzme i izvršnu vlast. Ipak, na dubljoj razini, pristajući na HDZ-ov ideološki diskurs, prihvaćajući nacionalističke definicije domoljublja, državnosti i društva, ljevica je već izgubila ove izbore.

Izdvajamo