Stalna na tom svijetu samo mijena jest - doduše, ne i u svijetu privatnih iznajmljivača, njih više od 90 tisuća koji su se, već 13. godinu zaredom, još jednom postavili kao tvrda stijena pred kojom će ponizno kapitulirati čak i ministri poput Zdravka Marića.
Gotovo godinu i pol kuhalo se i najavljivalo da će danak državnim financijama svakako platiti i privatni iznajmljivači, kao što su to odmah na početku mandata ministra Garija Cappellija platili i hotelijeri, i ugostitelji, i nautičari - da ne spominjemo goste.
Prvima i drugima Plenkovićeva Vlada odmah je malo dokinula međustopu PDV-a, nautičari su danak platili kroz podignute pa korigirane boravišne pristojbe, a koju kunu više od ovog ljeta plaćaju i svi ostali gosti s obzirom na to da je boravišna pristojba sa sedam podignuta na osam kuna.
Sve se u turizmu dolaskom Zdravka Marića naglo počelo naviše vrednovati, jedino je zaobiđen segment privatnog iznajmljivanja, iz samo naoko nepoznatih razloga.
Zapravo, dogodilo se za ministra Marića nešto još puno gore: da je, hrabro i beskompromisno, prošlog četvrtka na javno savjetovanje uputio prijedlog izmjena i dopuna Zakona o porezu na dohodak prema kojemu je iznos paušalnog poreza za privatne iznajmljivače s 300 podignuo na 700-1500 kuna po ležaju, ali je samo dan poslije, nešto manje hrabro i beskompromisno, na to isto savjetovanje uputio izmijenjeni prijedlog Zakona.
Koji se, vidi vraga, za iznajmljivače pokazao znatno povoljnijim.
Sada je, dakle, određivanje iznosa paušalnog poreza prepušteno jedinicama lokalne samouprave koje ga mogu određivati u iznosima od minimalno 150 do maksimalnih 1500 kuna po ležaju - čime se valjda sugerira da će neviđenu hrabrost pronaći lokalni baje.
Doista - koji će to lokalni moćnik, koji ujutro prije posla i sam mijenja plahte u apartmanima na prvom katu iznad vlastitoga doma - svojevoljno ući u rat s kolegama iznajmljivačima i pritom moći računati na ono što mu je najvažnije - da će ga udobna fotelja dočekati i nakon novih lokalnih izbora?
Nitko ne vjeruje da se takav doista rodio, baš kao što nitko dosad nije mogao ni pomisliti da bi Marićeva hrabrost, kad su u pitanju iznajmljivači, mogla trajati puno dulje od jedne neprospavane noći.
Šteta, jer nikad kao sada nije postojao toliko moćan set argumenata da se sektor iznajmljivanja napokon prestane smatrati socijalnom kategorijom i također optereti davanjima koja su puno manje bitna za punjenje proračuna, a puno važnija za podizanje odgovornosti zanata iznajmljivanja.
Nakon što je na razinu 300 kuna po ležaju taj iznos paušalnog poreza definiran prije davnih 13 godina, u međuvremenu su indeksi potrošačkih cijena prema podacima Državnog zavoda za statistiku porasli 28%, a cijene samo u segmentu usluga u odnosu na prije 13 godina narasle su za četvrtinu.
Pa kad je već porez za iznajmljivače sve to vrijeme bio isti, broj kreveta u sobicama i apartmanima narastao je na 580.000, posve suprotno tržišnim potrebama jer im je stopa zauzetosti po službenoj statistici samo 17 posto.
I dok je u hotelskom svijetu najskuplja soba ona koja je prazna, privatni iznajmljivači, zbog povlaštenih davanja, bez problema si mogu dopustiti da odbiju izdati smještaj, npr., homoseksualcima iz Brazila jer ih gost ili dva manje u konačnici dođu samo nešto malo više nego što bi im potrošili vode i struje. Puno se više od toga cijene iznajmljivački glasovi na izborima.