NEVINA U LUDNICI

PRIZIV SAVJESTI JE ZAKONSKO PRAVO, ALI ZAŠTO GA BAŠ SVI KORISTE PROTIV POBAČAJA? Zamislite da neurokirurg zbog toga ne želi operirati lovce

iStock

Odem neki dan kod zubara, i već s vrata dr. Mislav drekne: ne može! Ne prima više pacijentice, samo muške. Kod okulista, a tamo rusvaj: dr. Zrno je odlučio da će pregledavati samo tamnooke, oni s plavim i zelenim očima nek se kupe. Odem kod moje doktorice, valjda ona zna što se zbiva, ali ne: sestra Hermina mi gura karton u ruke, molim vas odite u Runjaninovu, tamo još ima mjesta, naša doktorica više ne prima debele. Priziv savjesti.

Priziv savjesti?

Od ukupno 322 ginekologa zaposlena po bolnicama, 186 ih odbija obavljati prekid trudnoće, utvrdila je novinarka Danka Derifaj u emisiji “Potraga”. Više od pola. Uopće ih ne rade na zagrebačkom Svetom Duhu, u Našicama, Virovitici, Požegi i Vinkovcima. U tih pet bolnica radi 40 ginekologa, i baš svi imaju priziv savjesti. Virus priziva savjesti teško je zahvatio i KBC Zagreb. Od 45 ginekologa na Rebru, samo pet ih se ne poziva na priziv savjesti. Oko 160 kilometara južnije šok i nevjerica: u KBC-u Rijeka baš nitko nije osjetio zov savjesti. Neuk čovjek bi zaključio da je savjest nešto poput potkornjaka ili svinjske gripe, neka područja čudom ostanu netaknuta.

Po zakonu liječnik ima pravo na priziv savjesti, ali je neobično da baš tako puno ginekologa odjednom shvati da su protiv pobačaja. Ne dok su studirali i birali specijalizaciju, nego baš kad se po neovisnoj i samostalnoj Hrvatskoj proširio taj virus nelagode oko pobačaja. Sasvim dobrovoljno i svojevoljno, slično svim onim Jovanima i Stevanima koji su se devedesetih preimenovali u Krešimire i Trpimire.

Naravno da pobačaj nije karijes, odluka o pobačaju je teška i mučna. Ali je to ženina odluka, kaže hrvatski zakon. Tako je u većini članica Europske unije i u većini zemalja koje smatramo pristojnima. Žena je ta koja donosi odluku. Zašto? Ukratko, zato što se zna da se zabranom ne iskorjenjuje pobačaj, nego se žene gura u ilegalu, u ilegalne abortuse u sumnjivim uvjetima, s visokim rizikom za život i zdravlje žene. Tko želi manji broj pobačaja, taj provodi javne kampanje o kontracepciji i edukaciju po školama, osigurava besplatnu i dostupnu kontracepciju za sve. Gradi nove vrtiće i kažnjava poslodavce koji diskriminiraju trudnice i porodilje.

Jasno je da drama koja se u Hrvatskoj izvodi oko pobačaja nema veze sa željom da se smanji broj pobačaja. Nema veze ni s istinskim prizivom savjesti: sigurno ima liječnika i liječnica koji po savjesti ne bi htjeli izvoditi pobačaje, i ti su izabrali drugu specijalizaciju.

Nije problem u liječnicima, nego u društvu. Liječnici se samo priklanjaju većinskom stavu. Jasno vam je koliko je sati kad su ozbiljni ljudi u zrelim godinama promijenili stav, jer ono čega su se držali godinama danas više nije poželjno. Osim ako ne živite u Rijeci i Puli.

Stav o pobačaju dijagnoza je današnje Hrvatske. Kao što nam nije jasno jesmo li uz partizane ili ustaše, tako ne znamo jesmo li za legalni abortus ili ne. Mi bismo istovremeno i Europsku uniju i NDH, Angelu Merkel i Antu Pavelića, odobravanje svijeta i podršku biskupa Košića.

Rezultat toga je da žena u Hrvatskoj po zakonu ima pravo na pobačaj, ali u praksi ne baš. Kao i inače: po zakonu smo ravnopravne, ali u stvarnosti ne baš. Kako koja, kako gdje. Tamo gdje nije zabranjen, uvedeno je pod normalno da se postupak plaća, dvije-tri tisuće kuna. Za neke previše.

”U normalnoj državi u kojoj se poštuju zakoni to ne bi bilo moguće”, rekla je ginekologinja Jasenka Grujić za emisiju “Potraga”. Kao što nije moguće da ti zubar kaže da mu savjest zabranjuje gledati ženi u zube, ili da okulist bira pacijente po boji očiju.

Probajte samo zamisliti da neurokirurg zbog priziva savjesti ne želi operirati lovce: on je vegan, a oni ubijaju životinje. Idući put biste čuli za njega u nekoj reportaži iz Irske, gdje bi tumačio kako je sjajno slagati sendviče. Lovce ne smiješ diskriminirati, i oni su ljudi. Nisu žene.

Tagovi

Izdvajamo