LABIRINT POLITIKE

PROBLEM USTAŠIZACIJE JE AKUTAN, NO HRVATSKE VLASTI GA NE RJEŠAVAJU Taj grijeh nečinjenja teško kompromitira Plenkovićevu vladu

Zadar, 080218.
Nepoznati pocinitelj je grafitima isarao antifasisticke spomenike u centru Zadra. Isarani su kukastim krizevima i ustaskim simbolima.
Foto: Luka Gerlanc / CROPIX
Luka Gerlanc / CROPIX

 

Zlo postoji i protiv njega se treba boriti, zaključit će predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković, prilikom jučerašnjeg posjeta Jasenovcu, gdje su državne vlasti u samoći odale počast žrtvama ustaške strahovlade. I to prilično uvrijeđeno jer je već treća godina kako proeuropski premijer Andrej Plenković ne uspijeva na zajedničko komemoriranje nagovoriti nasljednike pobijenih Srba, Židova, Roma i antifašista.

Ali, ako je suditi po argumentima što ih posljednjih dana iznosi premijer, u pravu su svi koji tvrde da se još nisu stekli uvjeti za jedinstvenu jasenovačku komemoraciju. Jasno upozorenje Ognjena Krausa kako neće biti zajedničkih komemoracija sve dok se ustaški pozdrav ‘Za dom spremni’ ne makne iz upotrebe, Plenković će minimalizirati, lakonskim odgovorom kako nije imao vremena detaljno vidjeti što je sve kazano na ovoj “neformalnoj komemoraciji” koja je održana u petak u Jasenovcu, pa ponuditi vlastitu alternativnu istinu, “otkad sam ja na čelu HDZ-a ne postoji niti najmanja natruha revizionizma ili negiranja holokausta”.

Premijer može relativizirati stvarnost, međutim, u petak je u znak sjećanja na proboj jasenovačkih logoraša, održana komemoracija u organizaciji manjinskih udruga i antifašista koji su četvrtu godinu zaredom odali počast ustaškim žrtvama odvojeno od službene državne svečanosti, koja je višestruko autentičnija nego njegov dolazak u jasenovački logor.

Suočavanje s vlastitom prošlošću golem je problem, koji su uspjeli riješiti tek rijetki narodi poput Nijemaca. Puno je više onih koji to odbijaju ili nevoljko čine, komunističke vlasti u Jugoslaviji nikada nisu priznale zločine počinjene nad “narodnim neprijateljima”, u Italiji se de facto šuti o zločinačkoj politici Mussolinijevog režima, Japanci će komemorirati žrtve Hirošime i Nagasakija, ali negirati da su pobili milijune Kineza i Korejaca.

Na žalost, poslije 1990. i hrvatsko društvo je izloženo snažnom povijesnom revizionizmu, kojemu nije cilj odavanje pijeteta nedužnim žrtvama jugoslavenskog režima, već rehabilitacija NDH. Plenković sasvim sigurno nije ustašofil, ali je u taktiziranju s desnicom u i oko HDZ-a, pristao na neprihvatljive kompromise sa ZDS ekipom.

Istina, pojavljuju se neki pozitivni pomaci na javnoj sceni. Kardinal Josip Bozanić je izrijekom osudio ustaške zločine u holokaustu, a osječki biskup Đuro Hranić je, prije tri dana, na homiliji u Jasenovcu podsjetio na pismo tadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca ustaškom poglavniku Paveliću, 24. veljače 1943. godine, u kojemu je on Jasenovački logor proročki nazvao “sramotnom ljagom Nezavisne države Hrvatske i najvećom nesrećom našega hrvatskoga naroda”. Čak i ako biskupi ovo Stepinčevo dramatično obraćanje koriste kao argument u korist njegove svetosti, pozitivno je da je Katolička crkva napokon izišla iz ormara i bezrezervno osudila jasenovačke zločine.

S druge strane, usred Splita, pred nosom policiji, izvikuje se “Za dom spremni”, a HTV opisuje Antu Pavelića kao političara, i ne spominje da je bio na čelu kvislinške NDH. Slovenski kvazipovjesničar Roman Leljak u Bujici opet lažno prikazuje Jasenovac kao poprište komunističkih zločina i izjavljuje kako su Titovi partizani bacali leševe u Savu, a onda to pripisali sirotim ustašama.

Problem ustašizacije je akutan, no vlasti ga ne rješavaju nego odgađaju. Taj grijeh nečinjenja teško kompromitira Plenkovićevu vladu, i nema jedinstvene kolone koja bi to popravila.

Izdvajamo