Usred noći probudio me čudan šum. Dopirao je izvana, kroz poluotvoren prozor hotelske sobe. Zapravo, bio je to huk, kao da ispod prozora diše neka golema životinja. Prvo tišina, onda duboki izdah. No ispred prozora pružalo se tek - more. U pravilnom polukružnom zaljevu obrubljenom pješčanom plažom ljeskala se mirna morska površina ukrašena bijelom trakom pjene tamo gdje se dotiče obale. Iako posve mirno, more kao da je disalo, a moćni zvuk uobičajen je za stanovnike San Sebastiana, grada na obali biskajskog zaljeva uz samu francusku granicu. Jer to je Atlantik, a on zvuči drugačije. I miriše drugačije, nama naviklima na Jadran ne miriše na more. Ni ribe nemaju isti okus.
San Sebastian je luksuzno ljetovalište na baskijskoj obali, najpoznatije kao gurmanski centar s jedanaest restorana s Michelinovim zvjezdicama (od toga su tri s najviše zvjezdica!) i po filmskom festivalu. U prvom redu uz zaljev neke su od najskupljih nekretnina u zemlji. Baskija je među ekonomski najuspješnijim regijama u državi, s najmanjom nezaposlenošću, zahvaljujući i posebno povoljnom poreznom režimu u Europi, koji datira još iz 19. st.
Ovo je po mnogočemu posebna pokrajina, prije svega po porijeklu i jeziku naroda za koji se ne zna odakle je došao i koji živi na području podijeljenom granicom između sjeverne Španjolske i južne Francuske. Otkako je kraljevska obitelj 1839. tu odlučila sagraditi ljetnikovac, San Sebastian postao je mondeno ljetovalište. No turizam, gastronomija i kultura nisu ovdje neometano cvali. Ovaj sada tako pitom, elegantan i bogat grad vidio je teška vremena, borba za neovisnost terorističkim napadima nije ga mimoišla. Od šezdesetih godina prošlog stoljeća do nedavno uslijedilo je vrijeme terorističkih napada, nasilja i nesigurnosti. Teško je zamisliti što se ovdje događalo do prije samo dva desetljeća, kada su građani osluškivali neke sasvim druge zvukove od šuma mora, recimo eksplozije bombi ili ulične pucnjave separatističke organizacije ETA-e. Zato je danas zanimljivo osvjedočiti se kako se grad od toga brzo oporavio.
Osnovana 1959., ETA (Euzkadi ta Azkatasuna - Baskijska domovina i sloboda) je bila studentski ljevičarski pokret za nezavisnost u vrijeme diktature generala Francisca Franca, kada im je ukinuta autonomija. Tada je ETA imala veliku podršku i naroda i opozicije Francu. Nakon diktatorove smrti 1975. demokratska je vlast garantirala autonomiju svim regijama. Međutim, ETA je nastavila borbu oružjem za potpunu neovisnost.
Rezultat te dugogodišnje krvave borbe bilo je više od 800 mrtvih, od kojih 340 civila. ETA je počela gubiti borbu kad je izgubila podršku upravo zbog ubijenih civila: primjerice 21 osoba poginula je u eksploziji samoposluge u Barceloni 1987. Ovdje je eksplodirala bomba u baru, pokazuje mi kolega Xabier koji mi pokazuje grad. A ovdje su u atentatu na policajca stradali prolaznici, upire prstom u pločnik, a kao da se još vide krvave mrlje na asfaltu tamo gdje su pali. Osim vojarni i policijskih postaja, napadali su dućane i poštanske urede, poduzeća i kafiće. Žrtve su bili političari, državni službenici i policajci - ali sve više i civili, prolaznici, gosti kafića, pa i dvogodišnje dijete. Na koncu, godine 1997. šest milijuna ljudi protestiralo je na ulicama zbog otmice i ubojstva lokalnog konzervativnog političara. ETA je gubila bitku s onima u čije je ime ubijala pa je 2011. priznala poraz i donijela objavu o prekidu terorističkog djelovanja. Državi je predala zalihe oružja, a prošle godine objavila raspuštanje organizacije. Nekih tri stotine članova je zatvoreno. Iako je izrazila žaljenje zbog patnje koju je prouzročila, od države nije dobila amnestiju.
Očigledno, terorizam više ne stanuje Baskiji, a ni san o potpunoj neovisnosti.
Lanjski rezultat istraživanja o neovisnosti pokazuje samo 14% podrške. Desetljeća terorizma promijenila su Baske. Kada ih danas pitate što misle o borbi Katalonije za neovisnost, vrlo su oprezni i distancirani. Nemaju oni pojma što znači borba, kaže jedan stariji poznanik. Ne znaju oni cijenu neovisnosti dok ne vide krv. Vjerojatno misli na napad strojnicom u San Sebastianu usred bijela dana kada je 1976. na ulici ubijen političar, njegov vozač i tri policajca, a deset prolaznika ranjeno. Ili kada je 2000. eksplodirala autobomba i ranila sedmero. Ili svi oni atentati između ta dva.
Ali što je s posljedicama, sa sjećanjem na žrtve, s ožiljcima u ljudima? Prolivena je krv, kao i svagdje, granica nakon koje teško da ima povratka na staro. “Sve ove godine terorizma nisu donijele ništa”, kaže kći jedne žrtve, “mi smo ranjen narod.” Za nju je, kao i za sve rođake žrtava, mir stigao prekasno. Ipak, San Sebastian je od traumatiziranog grada postao meka turizma i fine hrane. Blagostanje im pomaže prebroditi traume, ali za okretanje budućnosti trebalo je i snage i odlučnosti.