LINIJA ŽIVOTA

PROMJENA VALUTE ILI PROMJENA HRVATSKE. ŠTO JE VAŽNIJE? Evidentno nam je potreban dogovor o modernizaciji države, a Vlada opet traži sidro izvan nje

Zagreb, 311017. Gradsko groblje Mirogoj.
Povodom dana Svih svetih, drzavni vrh polozio je vijence i zapalio svijece kod Zida boli, kriza u Aleji branitelja, na grobu prvog predsjednika RH Franje Tudjmana i pred Sredisnjim krizem na Mirogoju.
Na fotografiji: Andrej Plenkovic, Kolinda Grabar Kitarovic, Gordan Jandrokovic.
Foto: Bruno Konjevic / CROPIX
Bruno Konjević / CROPIX

Moja je savjest čista - oglašava se blogoreično lice s tjeralice, nekadašnji vlasnik dobrog dijela Hrvatske, kojem su najviše državne strukture jele iz ruke, a danas mu na Wanted listi društvo prave najgori razbojnici.

- Opozicija nastupa kao Todorićev glasnogovornik - frkće premijer Plenković, optužujući hrvatsko društvo da pati od kolektivne amnezije, sam pritom zaboravljajući da u Vladi ima ministra koji je Gazdino čedo, a vlastita mu je stranka godinama kolijevka tajkunskog monstruma.

- Mi smo im ostavili auto, pun benzina, servisiran, a oni su stisnuli gas do kraja, nestaje goriva, SDP je dva puta oporavio zemlju, a onda dođe HDZ, isprazni blagajnu i opet nas baci na koljena - žesti se šef SDP-a Bernardić, ignorirajući činjenicu da u slučaju Agrokor ni ruke njegove već prilično apšisane crvene partije nisu ostale čiste te da se SDP-ov ekonomski oporavak zemlje uglavnom temeljio na zaduživanju države.

Rekomponirati i zaobići činjenice, poslužiti se poluistinama, čak potpunim izmišljotinama, u Hrvatskoj je postalo nimalo suspektno ni sramno, nego gotovo uobičajeno ponašanje. Cvjeta kultura laži! Ivica Todorić spašava vlastitu kožu, što je situacija u kojoj se sva sredstva smatraju dopuštenima. Andrej Plenković i Davor Bernardić bave se politikom, gdje farbanje javnosti također nije iznenađenje. Ali fabriciranje spinova mora voditi računa o uvjerljivosti. Tko će kupiti laž na kojoj se odmah vidi da nema veze s istinom? Stvari međutim eskaliraju. Političari su u lažiranju stvarnosti toliko ogrezli da fake često postaje jedini sadržaj njihova djelovanja.

Tako je prvo zasjedanje saborskog povjerenstva za Agrokor pokazalo da HDZ ne dopušta istraživanje i utvrđivanje istine, nego nastupa kao odred za njeno zatiranje. Glasačka mašinerija za stvaranje konstrukcija namjesto realnosti, po mjeri vlastitih, osobnih i stranačkih interesa. Činjenica da su od svih ministara financija kao svjedoka odbili pozvati samo aktualnu Martinu Dalić, sve govori. Premda bi o Agrokorovim labirintima upravo ona mogla dati dragocjene informacije. Kao što se ne dopušta ni pozivanje državnog upravitelja Ramljaka, ni bilo koga drugoga iz HDZ-ova kruga zaštićenih kapitalaca.

Možda zbog HDZ-ove opstrukcije povjerenstvo ostane kratko u svojoj istrazi, ali vladajuća će stranka tako svojim postupcima ogoliti vlastitu, prema istini netrpeljivu i predatorsku prirodu. Način na koji postupaju u slučaju Agrokor čini ih potpuno nevjerodostojnim i kad darove nose. Kao što je, na primjer, recentna najava o prelasku na euro. Vladajuća politika upravo postavlja novu ješku za javnost, tvrdeći da će Hrvatskom teći med i mlijeko čim zemlja uđe u eurozonu.

- Uvođenje eura zamašnjak je rasta, boljeg poslovanja, veće zaposlenosti i višeg standarda, a manjih kamata - tvrdi premijer i jako se gnjevi na one koji imaju drugačije mišljenje. Ministar Marić također maše pričom da će zamjena kune europskom valutom voditi boljem životu građana. Možda. Ali, ekonomisti nisu suglasni oko mogućih učinaka takve odluke. Jedni tvrde da će donijeti velike benefite, drugi se boje neželjenih posljedica, prije svega rasta cijena. Treba osluhnuti i upozorenja da je riječ o nastavku dosadašnje politike produbljivanja socijalnih razlika. Da uvođenje eura sirotinji ništa neće donijeti, dapače, otežat će im život, dok će bogatijima konvergirati. U svakom slučaju, odluka o promjeni valute ne smije se lomiti preko koljena ni smatrati zaključenom.

Novonastala situacija neodoljivo podsjeća na nešto već viđeno. Slična je konstelacija vladala i kad je Hrvatska trebala postati članica Europske unije, što se smatralo uvjetom prosperiteta države. Pa se najavljivalo da će Hrvatska procvjetati, europski će je fondovi, tvrdilo se, doslovce preporoditi. Pokazalo se da je s pristupanjem EU izvoz Hrvata postao mnogo efikasniji od uvoza briselskih deviza. Financijski su transferi značajno skromniji od transfera ljudi. Država je vrlo neuspješna u privlačenju europskih sredstava, u međuvremenu se udaljila i od dijelom prisilno, zavrtanjem ruke, prihvaćenih europskih vrijednosti, ali je punom snagom procvjetao egzodus hrvatskih građana.

Hrvatska je dosad imala dva-tri velika nacionalna cilja. Prvo, devedesetih stvaranje samostalne države i njena obrana, zatim dvijetisućitih pristupanje zapadnim integracijama, NATO-u i Europskoj uniji. Nakon ostvarenja tih projekata, činilo se da je država ostala bez strateških ciljeva. Kao da je došla do kraja svoje povijesti. Tragična posljedica činjenice da je politika ostala bez ideja, da se ispraznila od sadržaja. Dezorijentirana te ideološki i socijalno jako podijeljena nacija jedno se vrijeme pokušala okupiti oko stvaranja Saveza za Hrvatsku. Po uzoru na svojedobni Savez za Europu. Hrvatskoj je evidentno potreban dogovor o modernizaciji zemlje. Plenkovićeva Vlada, međutim, sidro opet traži izvan vlastite države. Sada u euru.

Premda dosadašnje iskustvo govori da čak i formalno dostignuti ciljevi nisu davali očekivane rezultate. To vrijedi kako za stvaranje hrvatske države, tako i za njeno pristupanje Europi. Proklamacije su ostvarene, ali s nedovoljnim, često i poražavajućim efektima. Samostalna je Hrvatska osigurala slobodno mahanje hrvatskim zastavama, ali materijalni prosperitet ljudi nisu dočekali. Podatak da je Hrvatska devedesetih bila treća najrazvijenija, a danas je druga najnerazvijenija tranzicijska zemlja, možda se malo već izlizao od spominjanja, ali i dalje strašno zvuči i pokazuje dubinu deficita hrvatske države. Hrvatska je nažalost vrlo neuspješna zemlja, možda i zato što nije znala što bi sama sa sobom. Ni država ni Europa nisu i ne mogu biti samodostatni ciljevi, nego mogu poslužiti samo kao instrumenti. Jedini je smisao politike da život naroda učini boljim.

Dobro je da države javno artikuliraju svoje strateške ciljeve. Da definiraju što žele postići i kojim sredstvima. Utoliko se i proklamiranje želje o uvođenju eura može smatrati korisnim. Razlog skepse su okolnosti u kojima se to događa, a koje upućuju da je prije svega riječ o dimnim bombicama. Prvo, premijerovo brzanje u eurozonu dolazi u trenutku novog, po njegovu vlast vrlo neugodnog dramatiziranja afere Agrokor. Možda se tim manevrom iz fokusa javnosti pokušava maknuti sve evidentnija činjenica da Vladina uloga u tom slučaju ima neke vrlo problematične aspekte.

Euro kao smokvin list za sumnjivi roll up i misterij pogodovanja američkim strvinarskim fondovima? Drugo, mahanje europskom monetom vremenski se poklopilo s objavljivanjem silno deprimirajućeg nalaza MMF-a, koji upozorava da Hrvatska raste upola sporije od susjeda jer Vlada ne provodi obećane reforme. Perspektive su turobne: bez ključnih strukturnih reformi ekonomija će usporavati i Hrvatska će po standardu svojih stanovnika biti sve dalje od Europe.

Vezanjem boljeg života uz prelazak s kune na euro Plenković kupuje vrijeme i realizaciju građanima bitnih ciljeva seli u dalju budućnost, svakako izvan dohvata svog mandata. To su obećanja na dugom štapu. Duda varalica za naivne. Svojevrsni bijeg od sadašnjosti, koji vlast oslobađa potrebe da se mijenja. U međuvremenu će se, u iduću godinu, dvije, tri, pobrinuti za svoju klijentelu. Pokazuje to i netom objavljeni prijedlog proračuna za iduću godinu, financijska arhitektura statusa quo. Vlada u njega nije upisala bilo kakve ozbiljne reforme. Možda se smanjivanjem deficita utire put uvođenju eura, ali iz toga ni na koji način ne slijedi da će građanima napokon biti bolje.

Zato što njihovi interesi nikad nisu ni bili u prvom planu. Nikad tretirani kao strateški cilj. Imamo državu, ali nemamo dobru vlast. Imamo EU, ali smo ekonomski sve dalje od Europe. Zato nije krucijalno hoće li se mijenjati valuta, nego je najvažnije promijeniti Hrvatsku. Bojati se, međutim, da dribling s eurom služi nekim posve drugim ciljevima. Promjena forme kako bi sadržaj ostao isti. Blef koji će prodavači magle u Banskim dvorima, bivši i sadašnji, pokušati kamuflirati. Što bi im možda i uspjelo da se HDZ-ovi kileri istine o Agrokoru ne otkrivaju brutalnošću svojih postupaka.

Izdvajamo