Dva prošlotjedna naslova, “Potvrđena stagnacija (u turizmu), nadu polažemo u posezonu” i “Usporavanje izvoza usporava rast BDP-a”, ukazuju na kontinuitet razmišljanja s ugrađenom pogreškom. Neće, naime, posezona pomoći turizmu, kao što ni problem našeg puzećeg rasta BDP-a nije u lošijoj statistici izvoza. I jedno i drugo posljedice su ustrajnosti na pogrešnoj koncepciji razvoja.
Zašto je turizam ove godine lošiji?
Da pojednostavimo do kraja, lošiji je zato što smo dosadni, ne mijenjamo se, jer više nismo bezumno jeftini i jer rast cijena često nije popraćen rastom kvalitete usluga. Fantastične prirode i čistog mora ima i drugdje, s nikad jeftinijim aviokartama i bogatim zapadnjacima nikad dostupnijom “pravom egzotikom” hrvatska konkurentnost daleko je od nekadašnje. Uz to, ideja o zemlji permanentnog partyja, takvoj gdje partijaju gosti dok “domoroci” to podnose jer je mnogima to jedini, često neformalan, izvor prihoda, zrelijem segmentu tržišta nije privlačna.
Pravi turizam, za razliku od kolonijalnog kojemu tradicionalno naginjemo, živi tamo gdje domaćini žive bolje ili barem zanimljivije od gostiju. Najposjećenije zemlje (po apsolutnom broju gostiju) su Francuska, SAD, Španjolska, Kina, Italija, Turska, UK, Njemačka, Meksiko i Tajland. Kina je tu izuzetak koji privlači veličinom i mistikom donedavno zatvorene azijske destinacije. Turski, tajlandski i meksički resort-turizam, zbog niskih cijena i instant-luksuza, tradicionalne su meke nižeg europskog srednjeg sloja. Hrvatska tu ne zadovoljava nijedan od kriterija.
Prema statistici koju godišnje objavljuje World Travel and Tourism Council, turizam u hrvatskom BDP-u ukupno sudjeluje s 25 posto (izravno oko 11 posto), a u ukupnoj zaposlenosti ima udio nešto veći od 23 posto (izravno zaposlenima u turizmu tu pripada nešto manje od deset posto). U usporedbi s najvećima to izgleda ovako: ukupni (izravni i neizravni) udio turizma u BDP-u Francuske je 8,9 posto (10 posto zaposlenosti), SAD-a 7,7 posto (oko devet posto zaposlenih), Španjolske 14,9 posto (15 posto zaposlenih), Njemačke 10,9 posto (13,8 posto zaposlenih), Turske 11,6 posto (7,4 posto zaposlenih), Tajlanda 21,2 posto (15,5 posto zaposlenih)... Sve te zemlje, iako im je turizam važan, svoje nacionalne ekonomije temelje na drugim, čvrstim i sigurnijim biznisima. Statistika uključuje, naravno, sva putovanja, rekreativna i poslovna. Velik broj putovanja, unutar zemlje i inozemnih, ukazuje i na ekonomsku dinamiku pojedine države. I tu zaostajemo.
Od čega se sastoji hrvatski izvoz i zašto je usporio?
Statistika kaže da u strukturi hrvatskog izvoza oko 90 posto pripada “prerađivačkoj industriji”, što je krovno ime za sve vrste proizvodnje iz prirodnih sirovina i prethodno priređenih poluproizvoda. Značajan dio te proizvodnje u Hrvatskoj ovisi o uvozu sirovina i poluproizvoda (što rasprave o precijenjenosti kune čini bespredmetnima, a očvršćuje važnost stabilnosti nacionalne valute). Sve donedavno lavlji dio te izvozne statistike tradicionalno je pripadao brodogradnji, čiji je svaki veliki proizvod dodao snažan impuls izvoznim brojkama. Taj je impuls sada izostao. Stagnacijom turizma smanjio se i udio “turističkog” deviznog prihoda u izvozu koji je svoj vrhunac dosegnuo 2003. (45 posto), da bi se tijekom dobrih godina zadržao na 38 do 40 posto. Urušavanje brodogradnje i lagano proklizavanje turističke sezone neizbježno se osjećaju i na škrtijem rastu izvoza. Tu smo ujedno stigli i do ključa za lakše čitanje pogreške u konceptu razvoja.
Prejak oslonac na dvije grane ekonomije neizbježno vodi u problem. Turizam je iz više razloga (od sigurnosnih do klimatskih i pomodno-trendovskih) biznis visokog rizika koji se, propusti li društvo iskoristiti trenutak kada je na vrhuncu, iznenada može urušiti. Hrvatska je danas još među popularnijim odredištima, ali čini se da to ne uspijeva iskoristiti kako bi ojačala vlastitu privlačnost kao mjesto na kojemu je dobro živjeti. Imali smo dosad prilike slušati komentare onih koji su pokušali, zavedeni ljetnim osjećajem ugode, Hrvatsku učiniti i svojim životnim odredištem. Malo ih je ostalo, većina razmišlja o sljedećoj promjeni adrese.
Brodogradnja je, kao generator izvozne statistike, svoj razlog postojanja izgubila s raspadom bivše države. Bez vlastitih izvora sirovina, bez snažne domaće, civilne i vojne, flote koja bi naručivala brodove, s premalim brojem domaćih radnika, ostala je sama na izrazito konkurentnom tržištu gdje dominiraju azijski konglomerati kojima malo tko može konkurirati.
Pomak nabolje moguć je uz drukčiju raspodjelu prioriteta i poticanje promjena. Industrije čija je konkurentnost nestala svoj novi život mogu pronaći redefiniranjem palete proizvoda. Nokia je nekad proizvodila gumene čizme, uspješni međimurski metalski biznis Eko Međimurje počeo je kao ciglana, Brodosplit već danas radi postolja za vjetroelektrane i zaštitu Venecije od poplava... Promjene su moguće i moguće ih je napraviti brzo ako se uklone prepreke. Pozitivna statistika dolazi kasnije, kao rezultat razumijevanja i zajedničkog rada građana i njihove države.