HRVATSKA I SVIJET

Propovijed mrtvima na Veliki petak

    AUTOR:
  • OBJAVLJENO:
  • 14.04.2017. u 17:08

Freska Kristova silaska nad donje strane zemlje, 18. stoljeće, crkva Sv. Atanazija, Moskopolje, Albanija

Posebno je dojmljiva slika Spasitelja koji je na Petak svoje smrti sašao nad donje strane zemlje da bi propovijedao mrtvima

U kristološkim debatama, tako ključnim za četvrto stoljeće - prvi vijek slobodnog kršćanstva, ulog je bio ne samo položaj Spasitelja u Božjem naumu te Njegov odnos s Ocem, nego i položaj i odnos čovjeka i Boga. Za Arija, intelektualno ambiciozna aleksandrijskog svećenika, asketa u tunici bez rukava (kolodionu), koji je u zahtjevnom egipatskom velegradu želio osnažiti filozofski ugled Kristova nauka, Isus nije mogao biti jednak u božanstvu s Ocem - nerazgovijetnim, neobjavljenim, tajanstvenim - upravo zato što su nam pisma objavila Njegovo javno djelovanje, štoviše da je proslavljen kod Oca prije nego je svijet postojao (Iv 17,5). Isus je po Ariju imao početak ("bilo je vrijeme kad Sin nije bio"), jer je rođen (što za Arija znači stvoren) od Oca, ali budući da je Otac nedjeljiv, Sin je stvoren iz ničega (ex nihilo subsistere). Drugim riječima, Arijev Isus, kao stvorenje, premda je dijelio Očevu slavu, nije bio Bog, ali je mogao "vidjeti" Oca u mjeri koja Mu je dopuštena.

Nicejski sabor, prvi ekumenski sabor u povijesti Crkve, koji je Konstantin sazvao 325. godine, osudio je Arijevo učenje. Na prijedlog Sv. Atanazija Aleksandrijskog, saborski su oci unijeli pojam "homooúsios" (istobitan) u Vjerovanje, koje i danas liturgijski ispovijedamo. Sin dakle nije poput Oca, On je istobitan s Ocem. Štoviše, On je nedjeljiv od biti Oca, jer On i Otac su jedno te isto, što znači da Njegovo rođenje od Oca nije poput ljudskog rođenja. Neizbježne posljedice ovog vjerovanja razradio je Sv. Grgur Bogoslov (Grgur Nazijanski, o. 329. - 390.), jedan od trojice velikih Kapadočana (uz braću Bazilija Cezarejskog i Grgura Nisenskog), koji su posebno zaslužni za razvoj trinitarijanske teologije. Kapadocijski oci vodili su postnicejsku borbu protiv arijevstva, koje se nastavilo množiti do te mjere da se, po Sv. Jeronimu, svijet probudio u jecaju spoznavši da je arijevski. Zato je za Grgura najvažnije bilo povezati kristologiju sa soteriologijom - doktrinom spasenja po Kristu. Odgovor na pitanje o Kristovoj naravi nije bilo moguće dosegnuti ukoliko se ujedno ne spozna zašto je Krist rođen, zašto je preuzeo naše stvoreno ljudsko tijelo. Razlog je u ljudskom spasenju. Zato je bilo bitno da Sin bude istobitan s Ocem, što će reći da je potpuno i posve božanstven, da je Marijin sin utjelovljeni Stvoritelj, Bog u ljudskom obliku ("Nestvoreni je stvoren, Neograničeni je ograničen!").

Dosljedno tomu, Grgurov odgovor "arijevskom ludilu", danas jednako tako utjecajnom kao u četvrtom stoljeću, trojedni je Bog iznad prirode i vremena: "Otac, Sin i Duh Sveti, koji niti su tako odvojeni jedan od drugoga da bi bili podijeljeni u naravi, niti su tako stegnuti da bi bili ograničeni jednom osobom". Razlog ograničenosti Isusove osobe je naše spasenje. To novo i paradoksalno "miješanje" (míksos, kráseos) vezano je dvosmjernom sponom. S jedne strane, upravo na Veliki petak, dan muke, "Njega, Pastira Izraelova, a sada cijeloga svijeta, kao jagnje na klanje odvedoše (Iz 53,7). Kao jagnje je nijem, a ipak je Riječ proglašena Glasom vjesnikovim u pustinji (Iv 1,23). Izubijan je i ranjen, a naše je bolesti i boli iscijelio. Podignut je i pribijen na Drvo, a povratio nam je Drvo Života; doista, On je spasio čak i Razbojnika koji je s Njim razapet (Lk 23,43); pokrio je [u smrti] vidljivi svijet tamom. Dali su Mu da pije ocat pomiješan sa žuči, Njemu što je vodu pretvorio u vino (Iv 2,1-11), koji je razoritelj gorčine, sladak i sav od ljupkosti (Pj 5,16). On je dao svoj život, ali ima moć da ga vrati (Iv 10,18); hramski zastor se razdvojio, a tajanstvena nebeska vrata su otvorena; pećine se raspuknuše, mrtvi uskrsnuše (Mt 27,51-52). Umrije, ali život daje, Njegovom smrću smrt bijaše razorena. Pokopan je, ali uskrsnu; sišao nad donje strane zemlje, ali uznosi duše. Uzašao je na nebo i opet će doći suditi žive i mrtve te ispitati vaše riječi" (Oratio 29,20). S druge strane, jednako kako je Bog postao čovjekom, čovjek je pozvan na podvig oboženja, kako bi bio dostojan Božje veličine.

Posebno je dojmljiva slika Spasitelja koji je na Petak svoje smrti sašao nad Šeol (donje strane zemlje, Podzemlje ili Pakao) da bi propovijedao mrtvima; "u duhu je otišao propovijedati duhovima koji su se nalazili u tamnici, onima koji su nekoć bili nepokorni kad ih je Božja strpljivost uporno čekala" (1 Pr 3, 19-20). Zapravo, "zato je i mrtvima propovijedana Radosna vijest da budu osuđeni kao ljudi s obzirom na tijelo, a da žive kao Bog s obzirom na duh. (1 Pr 1,6). Krist je uzašao sa sjenama pravednika, oslobodivši ih, upravo zato što je sišao u Podzemlje na dan kad je predao duh. A oslobodio ih je iz Podzemlja kako bi postali sudionici božanske naravi (2 Pt 1,4). To je program spasenja, ali i još jedan dokaz Kristova božanstva protiv arijevstva, jer nitko ne može dati ono što nema. Sudjelovanje u božanskoj naravi - theosis (oboženje ili deifikacija) - ne može značiti da ljudi postaju Bogom, nego da u svojoj ljudskoj naravi mogu dijeliti život trojednog Boga: "Bog [u Kristu] 'počovječen' i čovječnost 'obožen'".

Zarobljenike modernosti vjerojatno će začuditi da se izraz "ekonomija" (upravljanje) u novozavjetnim knjigama odnosi na Božji program čovjekova spasenja. Božje upravljanje stvorenjima određeno je bitnim svojstvima Trojstva u Božjoj ekonomiji, koja su ista i jednako svrsihodna u vječnosti. Po Grguru, kako ga tumači Christopher A. Beeley, jedan od njegovih najupućenijih suvremenih poznavatelja, "jedinstvena oznaka Oca je nerođenost, Sina rođenost, a Duha poslanost". Izvor Sina i Duha je u Ocu, ali Očevo prvenstvo ne umanjuje nego, upravo suprotno, naglašava jednakost unutar Trojstva. Ovdje nije riječ o usputnim poslovima teologa nego o odnosu zajednice s Bogom. Danas, kad se posebno naglašava služenje siromašnima, dobro je podsjetiti da je za Grgura Bogoslova ljubav prema siromašnima posljedica teologije - znanja o Bogu. Kad je 360-ih godina glad zahvatila Kapadociju, Grgur je opominjao bogatije kršćane da je siromaštvo zapravo trajno stanje svih ljudi. Svi smo siromašni kad je riječ o Božjoj milosti. Nepouzdana je privrženost materijalnim dobrima. Jedino što kršćani imaju u izobilju je kruh i kalež euharistije. To bogatstvo moraju častiti hranjenjem siromašnih. To je i u njihovu interesu, jer Krist liječi milosrdne. Tako će umanjiti negativne posljedice siromaštva te ujedno zaštititi svoje živote i spasiti vlastite duše.

No, pored ovog utilitarnog aspekta, Grgur je, po Beeleyju, propovijedao milosrđe kao oponašanje stvoriteljske Božje darežljivosti. Bog je čovjeku dao obilje u kojemu su praroditelji uživali prije pada. Činiti dobro siromašnima govori o uključenosti u Njegovo utjeloviteljsko poslanje. Znak je to sklonosti Kristu, čak skrbi za Njegovu osobu: "Skrbimo za Krista dok je vremena. Liječimo Krista, hranimo Krista, oblačimo Krista, prihvatimo Krista, častimo Krista". Opredijeljenost za siromašne moguća je samo iz perspektive odabira vječnosti s Kristom, čovjekom boli, vičnom patnjama (Iz 53,3). To je autentična tranzicijska ekonomija, tako stara, a tako nedokučiva. Na još jedan Veliki petak.

Izdvajamo