KONTROLNA TOČKA

Proroci krize uvijek su u pravu, čak i kad nisu

Zagreb, 150514.
Ilustracija hrvatske novcanice i kovanice.
Foto: Davor Pongracic / CROPIX
Davor Pongračić / Hanza Media

Ilustracija

Ništa nije lakše nego proreći krizu. Čovjek ne može pogriješiti, krize uvijek dolaze. Najavite li krizu prerano, kasnije možete ustvrditi kako je “produljeno pozitivno razdoblje bilo rezultat teško predvidljivih povoljnih okolnosti u okruženju”. Dođe li kriza ranije nego što ste predvidjeli, zaboravite datume, i dalje vam ostaje mogućnost uživanja u samohvali: “Pa rekao sam vam!”.

Prorok propasti Nouriel Roubini zaradio je bogatstvo nakon što se njegova prognoza, koju je ponavljao iz godine u godinu, da će se američki tržišni balon rasprsnuti 2008. napokon ostvarila. Crne slutnje nobelovca Paula Krugmana zaživjele su u trenutku kada je Donald Trump izabran za predsjednika SAD-a. Čak je i najpesimističniji među hrvatskim analitičarima, Addikov Hrvoje Stojić, promičući pesimizam dobio na rejtingu. Kada su kasnije stvari krenule nabolje, njegov mračni pristup stvarnosti i njegove je pozitivne prognoze učinio uvjerljivima.

Ekonomski analitičar Ivica Brkljača postavio je, potaknut valom pesimističnih najava o skorom novom kriznom udaru, u Jutarnjem ključno pitanje: “Je li hrvatsko gospodarstvo danas strukturno drukčije nego prije deset godina?”. Brkljačin odgovor je jednoznačan: “Hrvatsko gospodarstvo danas je uravnoteženo i na stabilnoj i održivoj putanji rasta” (koga zanima solidna analiza neka potraži Brkljačin članak na novac.hr). Znači li to da možemo biti zadovoljni? Ni slučajno.

Komentari objavljeni ispod Brkljačinog teksta otkrivaju ukorijenjene predrasude. Primjer: “Slovenija je, kao i Hrvatska, većinu investicija financirala iz EU fondova. Prije krize 2008. oni su čak dosta povukli i za autoceste, a opet su se raspali 2008.”.

Pogrešno. Slovenska ekonomija “raspala” se iz drukčijih razloga od hrvatske i na drugi je način izašla iz krize. Sloveniju su ugrozile dvije najveće banke, tada obje u državnom vlasništvu, koje je kriza ostavila bez keša. Spasila ju je hrabrost tadašnje premijerke Alenke Bratušek (2013./2014.) koja je posrnule državne banke osposobila za vlasnički iskorak na međunarodno tržište. Za razliku od Hrvatske, gdje su privatne (“strane”) banke spasile državu, u Sloveniji je država, da bi financijski preživjela, spašavala banke u svojem vlasništvu. Bratušek je odradila samo godinu dana mandata, ali obavila je posao - Sloveniju je vratila među najbolje države nove Europe.

Još jedan primjer: “Hrvatski izvozni poslovni model zasnovan je na jeftinoj radnoj snazi. Kad u krizi padne potražnja, prvo će pasti narudžbe trećerazrednim dobavljačima velikih internacionalnih lanaca, a to, nažalost, i jest većina hrvatskih izvoznika”.

Opet pogrešno. Vodeći hrvatski izvoznici nametnuli su se vlastitim proizvodima. Čak i tekstilci, koji su godinama živjeli, a dijelom još žive, od poslova šivanja po predlošku za velike svjetske marke nisu se za posao izborili cijenom rada (Azija i Latinska Amerika daleko su jeftinije i nedohvatljive europskim konkurentima), nego tradicionalnom kvalitetom proizvoda. Zato Varteks ima novu šansu na otvorenom tržištu, zato je preživio Končar, zato Ericsson Tesla ima važan razvojni centar u Hrvatskoj i zato Teva ponovo dovodi razvojni program u Plivu... Tu je niz kompanija u propulzivnom IT sektoru koje iz Hrvatske rade za globalno tržište. Nisu najjeftinije, ali imaju proizvod.

Naš problem nije to što u Hrvatskoj nema dobrih kompanija, nego što je takvih kompanija premalo, a okruženje nije prijateljsko za razvoj novih. Izvozni model zasnovan na jeftinoj radnoj snazi, kakav je doista u početku bio zamišljen, danas je zastario. A i da nije, zašto bismo ga željeli?

Hrvatska bolnu točku danas ne treba tražiti u financijsko-gospodarskom dijelu Vlade, koji ovaj puta, začudo, funkcionira. Sada je ključ u rukama zakonskih regulatora i sudova, koji su davno izgubili kontakt s vremenom. Zato je, između ostalog, Hrvatska peta na ljestvici najkorumpiranijih europskih država (Transparency International), a Slovenija je na toj ljestvici za 24 mjesta bolja.

Vlada je, kao i niz prijašnjih, s reformama stala na pravosuđu, sektoru koji još nije dočekao “svojeg Zdravka Marića”, samopouzdanog operativnog ministra koji bi pokazao važnost pojedinca u sustavu. Za razliku od Ministarstva financija, koje tradicionalno, uz HNB, ima najbolji kadar od svih državnih institucija, Ministarstvo pravosuđa nikada nije doseglo razinu stručnosti koja bi omogućila promjene. Mariću, kao šefu državnih financija, naruku ide i suradnja s premijerom (pravnikom), koja vjerojatno nikada nije bila na višoj razini.

Je li Vlada trebala napraviti više? Jest, ali nakon što smo se riješili modela na kojem je temeljen biznis Agrokora, nakon što se javnim dugom krenulo upravljati i nakon što se oslobodimo utega brodogradnje kao “tradicijskog biznisa” koji je odavno izgubio tradicionalnu potporu, hrvatska ekonomija bit će značajno čvršća nego pretkrizne, “zlatne” 2008. Rasprave o dolazećoj krizi koja će se na Hrvatsku opet preliti “iz uvoza” zato su još jedan precizan pucanj u prazno. Kriza će, jednom, sigurno doći, ali opasnost je bila i ostala unutar naših granica. Uspije li tim Andreja Plenkovića prije novog hlađenja globalne ekonomije državnu upravu i pravosuđe vratiti u službu građana, ne trebamo kraj pozitivnog ekonomskog ciklusa čekati sa strahom. Dok se to ne dogodi, krizu u Hrvatskoj možemo smatrati trajnom.

Tagovi

Izdvajamo