U nedjelju je Majčin dan. Slavi se diljem svijeta drugu nedjelju u svibnju i tako već stotinjak godina. Cilj je odati počast majkama na svemu što rade za svoju djecu, pa i za društvo u cjelini. I mame to apsolutno zaslužuju. Vrlo često njihova se uloga uzima zdravo za gotovo jer se pretpostavlja da bi trebale biti maksimalno angažirane oko djece.
Njihovi partneri, pa i djeca, ali i šira okolina ponekad ne cijene dovoljno njihovu ulogu. Jer u našem je društvu uobičajeno smatrati da bi majke trebale raditi i moći sve. Uobičajeno je misliti da bi trebale voditi glavnu riječ u odgoju i brizi za djecu, za razliku od, primjerice, nordijskih zemalja.
Tamo je jednako uobičajeno da očevi odu na rodiljni, odnosno roditeljski dopust, organiziraju dječje rođendane, idu na informacije, dižu se usred noći, pripremaju obroke, aktivno provode vrijeme sa svojom djecom... Kod nas su to i dalje iznimke, a kod njih pravilo. Pa kako se radi o zemljama koje su po subjektivnom doživljaju vlastitih građana, ali i prema objektivnim pokazateljima životnog standarda redovito među najsretnijim i najuređenijim na svijetu, možda bismo mogli nešto i naučiti od njih.
Jedan od razloga zašto žene tamo nisu diskriminirane na poslu i u društvu općenito jest zato što postoji ravnopravna podjela uloga u obitelji. Naravno, muškarci ne mogu i nikad neće moći rađati i ne mogu i nikad neće moći dojiti. Ali tu bi trebala prestati sva razlika u našim roditeljskim ulogama. U svemu ostalome možemo biti, i trebali bismo biti, potpuno ravnopravni.
Ako tako dobro funkcionira za nordijska društva, nema razloga da i mi ne primijenimo načelo ravnopravnosti roditeljskih uloga. Profitirat će naše obitelji, a i društvo u cjelini.
Ponavljam, Majčin dan se treba srčano slaviti. Trebamo zahvaliti majkama na svemu što rade za nas. Trebamo im odati počast. Zaslužile su to. Već sada znamo da će portali biti preplavljeni člancima o majčinstvu, jednako kao što će društvene mreže biti preplavljene intimnim zahvalama mamama i majkama. I doista mislim da su predane majke to zaslužile.
Jednako kao što su to zaslužili i predani očevi. Naime, Očev dan je bio prije dva mjeseca. Jeste li to uopće znali? Ja sam saznao kasno poslijepodne tog dana kada mi je čestitala kći koja je to čula u školi. I obećala da će sljedeće godine ispraviti grešku i nekako obilježiti taj dan. No na društvenim mrežama nismo svjedočili izljevu emocija prema očevima, možda tek pokoji post ili tekstić. Ali zapravo, dan je prošao sasvim nezapaženo. Rječnikom gospođe Dalić, to je niskoprofilni dan, nije baš na nivou, ali eto…
Vrijeme je da to promijenimo. Tradicionalna podjela roditeljskih uloga imala je smisla za generaciju mojih baka ili prabaka. Većina žena u to vrijeme nije radila izvan kuće pa je bilo sasvim logično da preuzmu veću brigu oko doma i odgoja djece. No danas to više nema smisla. Kada većina žena ima klasične poslove, nema apsolutno nikakvog razloga da i dalje budu zaposlenije oko odgoja i brige za dom.
Nema nikakvog smisla da je muškarac umoran kada dođe s posla, a ženu nitko ni ne pita. Rečenica “Budite tiho, tata spava” urezala se u naš društveni DNK. No danas doista nema smislenog razloga da zaposlena žena preuzima veću brigu oko odgoja, kuhanja, spremanja, organiziranja dječjih rođendana, školskih informacija, pregledavanja zadaće, organizacije slobodnog vremena… ma svega! Ako oba roditelja rade istim intenzitetom izvan kuće, smisleno je da rade istim intenzitetom i unutar kuće. Odnosno, smisleno je da podijele sve odgovornosti i obaveze oko odgoja.
Dobra je stvar da novije generacije idu u tom smjeru. Loša je stvar da se krećemo presporo. I dalje samo 4 posto očeva koristi roditeljski dopust, a oni koji ga koriste nerijetko trpe uvrede jer mnogi misle da onda nisu “pravi muškarci”.
Naravno da je apsolutna glupost. Jer pravi se muškarci brinu za svoju djecu. Pravi muškarci aktivno sudjeluju u odgoju. Pravi muškarci uče kako biti kvalitetniji, brižniji, mudriji roditelji. Nije nužno da baš sve odgovornosti oko odgoja podijelimo pola-pola, odnosno ne morate naizmjenično mijenjati pelene. Ali je poanta da imamo otprilike pola dužnosti oko djece. Dužni smo to sebi, ali i svojoj djeci. Jer privilegija je pratiti njihov život.
Privilegija je pratiti njihov rast. Jednako kao što je privilegija što uz njih mi rastemo. Nema mnogo boljih životnih učitelja od djece. Možemo naučiti kako biti prisutan u sadašnjem trenutku, osjetiti čistu zahvalnost, ne zamjerati predugo, slobodno izražavati emocije… Ma možemo naučiti bezbroj izvrsnih stvari, ali samo ako smo prisutni roditelji. Očevi, jednako kao i majke. Onda će možda i naš dan “biti na nivou”.