“Građanski imovinski fond omogućio bi građanima da zajednički posjeduju dio našeg nacionalnog bogatstva i osigurao da svatko ostvari korist od rastućih povrata na kapital, ne samo ljudi koji će naslijediti ili već posjeduju imetak” - ova rečenica nije, kako biste mogli pomisliti, izvučena iz nekog neosocijalističkog manifesta ili predizbornog programa neke od europskih radikalno lijevih političkih stranaka, nego je citat britanske ekonomistice Caryn Roberts, zaposlenice tamošnjeg uglednog “think tanka” Institut za istraživanje javnih politika (IPPR).
Roberts je zajedno s kolegom Matthewom Lawrenceom autorica recentne IPPR-ove publikacije u kojoj se razmatra stvaranje “nacionalnog fonda” čija bi se imovina punila prodajom državnog vlasništva, financijskim transferima iz državnog proračuna te možda prihodima osiguranim reformom postojećih poreza. Ipak, daleko medijski zanimljiviji dio modela koji predlažu Roberts i Lawrence dio je vezan uz isplatu iz fonda, a koji je zamišljen kao jednokratni izravni transfer - svojevrsna dividenda - vlasnicima.
Konkretno, predlažu da se iz fonda omogući univerzalno nasljedstvo u iznosu od 10 tisuća funti koje bi bilo isplaćeno svakom građaninu Velike Britanije kada napuni 25 godina starosti. Objašnjenje za ovakav model relativno je jednostavno. Izravni transfer novca iz javnog fonda građanima preferirana je opcija u odnosu na mogućnost da se sredstva uplaćuju u proračun i tako financira buduća javna potrošnja zato što se procjenjuje da direktno plaćanje ima znatno veći potencijal da rezultira osjetnim efektom na život pojedinca. S druge strane, isplata je tempirana u 25. godini života jer autori procjenjuju - na temelju empirijskih istraživanja - da posjedovanje kapitala u toj fazi života igra značajnu ulogu u otvaranju životnih mogućnosti.
Pojednostavljeno rečeno, oni koji danas u toj dobi posjeduju značajniju količinu novca mogu odlučiti hoće li ga utrošiti na školarinu, kupnju nekretnine, porodiljni dopust potreban radi zasnivanja obitelji, pokretanje poduzetničke karijere ili bilo koju drugu svrhu. Pravedno bi bilo, ali društveno korisno - smatraju u IPPR-u - kada bi takvu mogućnost imali svi, a ne samo oni čiji su preci bili financijski uspješni. Ova misao snažno rezonira i u Hrvatskoj, iako bi bilo naivno inicijative osmišljene u britanskoj realnosti preslikavati u ovdašnji kontekst.
Udjel države u ekonomskim kretanjima u Velikoj Britaniji znatno je manji nego u Hrvatskoj, kao i redistributivna porezna presija. Ipak, fundamentalno pitanje o utjecaju državnog - dakle javnog - bogatstva na život i perspektivu građana stoji i danas. Netko će možda - i s pravom - upozoriti da nove generacije svoj komadić nacionalnog bogatstva dobivaju kroz “besplatno školovanje” i niz drugih socijalnih benefita, no jednako tako nasljeđuju i svoj komadić nacionalnog duga, možda i veći od vrijednosti famoznih “besplatnih” usluga.
Za društvo koje - deklaratorno - brine teške brige oko svoje demografske i razvojne budućnosti, napor uložen u kreiranje životne perspektive mladih ljudi poprilično je skroman. A ne bi morao biti. Britanski model “univerzalnog nasljedstva” prilagođen hrvatskim mogućnostima mogao bi biti taj da se svakom 25-godišnjaku jednokratno isplati iznos od 100 tisuća kuna. Kako novije generacije u Hrvatskoj broje cca 40 tisuća ljudi, za te bi svrhe godišnje trebalo osigurati oko 4 milijarde kuna.
Taj iznos čini se ekstremno visokim, no polovica potrebnog iznosa mogla bi se - primjerice - osigurati prebacivanjem državnih dionica Hrvatske elektroprivrede, koja zadnjih godina stabilno bilježi oko dvije milijarde kuna neto dobiti. A gdje su ostala javna poduzeća, golema nekretninska imovina, te razne naknade, parafiskalni nameti i ostali prihodi ostvareni kroz gospodarenje javnim dobrima, poput vode, podzemnih bogatstava, prostora... Jedna ovakva subvencija, vezana uz nužnost stalnog boravišta u Hrvatskoj, vjerojatno bi povoljno djelovala i na rastući trend iseljavanja, a ne treba zanemariti ni pozitivan efekt koji bi na javne financije u cjelini izazvalo povećanje strogo namjenske dezignacije sredstava.
Ovaj prijedlog, dakako, nije više od uvezene provokativne ideje čija bi pomnija analiza vjerojatno otkrila niz potencijalnih problema. Ipak, pravo pitanje nije je li ta ideja dobra ili ne, već zašto sličnih ideja u hrvatskom javnom prostoru i politici uopće nema. Zatvorena u samonametnute okove predvidljivosti, domaća politika sve je manje sposobna producirati ikakve prijedloge koji bi inspirirali ili motivirali birače. Prve žrtve takve opće bezidejnosti zamaskirane u veo tobožnje “političke stabilnosti” su mladi. Nije li vrijeme da im netko na političkoj sceni posveti stvarnu pažnju i ideje koje izlaze iz okvira “mogućega”. Takav pristup dugoročno bi značio i više od sto tisuća kuna na računu...