Kad se Christian B. jednog jutra prestao pojavljivati na poslu, njegovi kolege bili su zbunjeni. U gimnaziji gradića Saint Quentin u sjevernoj Francuskoj Christian B. već dvadeset godina bio je konstanta, poput pogleda na gradski trg iz zbornice i gorke kave kojom su započinjali dan. Ono što nitko nije znao jest da je godinama Christian B. radio na svom tajnom planu koji mu se u 45. godini života napokon ostvario. Jer dok se profesorski kolektiv te jeseni pripremao za prvi tjedan nastave, Christian B. uplovio je na drugom dijelu svijeta u jedinu lučicu otočića Wallis na Pacifiku. Potražite li otočje Wallis i Futuna na karti svijeta, trebat će vam strpljenje i povećalo. Ako odlučite, poput Christiana, posjetiti ga, trebat će vam tridesetak sati leta jer Wallis je daleko od svega. Kad je stigao na otok, dočekali su ga lokalni upravitelji i kolege iz njegove nove škole, odnosno dvije otvorene prostorije u kojima se svakodnevno okupljalo desetak učenika. Tih prvih dana Christian se sjeća maglovito, s emocijama umjesto slike, kao što se sjećamo sna. Mislio je da je u raju.
Program francuske vlade za rad u prekomorskom teritorij Francuske Christian je doživljavao kao jedinu šansu da se otrgne od predvidljivog života u kojem se rodio i u kojem je trebao umrijeti. Kako u životu nije imao osobito sreće, nije vjerovao da će doista dobiti radno mjesto profesora matematike u jednom od prekooceanskih teritorija.
Kad ga je zapao najegzotičniji od svih, nije mogao vjerovati svojoj neočekivanoj sudbini. Njegova obitelj - supruga i tada već odrasla djeca koja su se razišla po Francuskoj poput pikula, mislili su da je poludio. “Kriza srednjih godina! Bolje to nego da je pronašao ljubavnicu”, tješili su njegovu suprugu. I tako je Christian B. jedan puni semestar bio hit tema prosvjetnih krugova sjeverne Francuske (kojima je, zgodan detalj, tih dana pripadala i Brigitte Macron, prva dama Francuske). Dobio je status nomada.
U to vrijeme, naime, nije se ostavljao dom, niti prestižno mjesto profesora u najboljoj gradskoj gimnaziji.
Neki su mislili da je poludio. A Christian je, potpuno zdrave pameti, uživao u novom poglavlju svog života. Nabavio je brodicu kojom se kretao otokom, umjesto autobusa kojim je svakog jutra pune 22 godine odlazio na posao. Kušao je voće koje nikada nije vidio i pecao ribe koje bi s kolegama ispekao za večeru. Nakon mandata na Wallisu, slijedili su karipski otoci. Svaki je dolazio s novom serijom izazova. Svaki je ispunjavao Christiana na novi način.
Tijekom godina mnogi su mu prigovarali da je propustio prilike. Mogao je biti ravnatelj. Mogao je uložiti u južnu Francusku i zaraditi veliki novac. Mogao je osigurati obiteljski dom u kojem će se okupljati njegovi unuci i pobrinuti se za nasljedstvo svoje djece. No, on se držao uvjerenja da su iskustva najveće bogatstvo. Danas, kao umirovljenik, Christian ne zna je li njegova odluka bila dobra ili loša, sebična ili nužna, pametna ili nepromišljena. Sve što je ostalo su pacifički suveniri, bogata sjećanja i solidna mirovina.
Christian B. ne zna da bi njegova osobna životna priča zadivila generaciju millennialsa, zadivljenu trendom ultra nomada koji negiraju utabani put svojih roditelja i umjesto prestižnih fakulteta i zvučnih radnih mjesta biraju život bez stalne adrese.
Nekad su to bili klinci koji su s ruksacima na leđima obilazili Australiju ili zgubidani na cjelodnevnim zabavama Goe. Aktualni nomadi globalna su elita čiji profili na Instagramu svjedoče o životima u šarenilu svijeta, kojima je nezamisliv život u uredu bez obzira na financijska obećanja koja podrazumijeva. Ono što je nekad bio Gordon Gekko i glamurozni lifestyle Wall Streeta, danas je Misha Nonoo, britanska dizajnerica iračkog porijekla. Misha, bliska prijateljica Meghan Markle, ima uspješni brand odjeće, ali ne i stalnu adresu. Samo prošle godine živjela je na Karibima, u Miamiju, Butanu, Čileu, Hong Kongu i Los Angelesu. Sav njezin život stane u ručnu prtljagu, govori. Njezina imovina je sloboda, mogućnost da se budi na mjestima za koje nije ni znala da postoji.
Da se ne radi isključivo o trendu među influencerima i društvu Meghan Markle, pokazuju službeni podaci prema kojima 46% žena u tridesetima novac radije troši na putovanja nego na vlastitu svadbu. Za žene nove generacije statusni simbol više nije Chanelov kostim ili Birkinica, nego egzotične destinacije koje su posjetile. Muškarci, pak, svoj uspjeh ne mjere bonusima i ljetnikovcem u južnoj Francuskoj, nego stilom života oslobođenog financijskih obaveza koje im oduzimaju slobodu.
Britanski pisac i stručnjak za predviđanje trendova prije nekoliko godina rekao mi je da se (zapadni) svijet zasitio posjedovanja stvari i o tome napisao i knjigu. Njegova aktualna analiza ide korak dalje. U knjizi “Time and how to spend it” (Vrijeme i kako ga provesti, op. a.) koja će u Ujedinjenom Kraljevstvu biti objavljena na proljeće, Wallman predviđa da je život proveden “u vlastitom dvorištu” stvar prošlosti. Stvoriti mjesto na kojem se gomilaju stvari više neće biti prioritet. Zamijenit će ga život i posao koji nudi mogućnost slobode i gomilanja iskustava. Nomadski veteran Christian ovih dana puno vremena provodi na Internetu. Ne kako bi pronašao povoljne aviokarte ili nove destinacije. Christianov plan je vratiti se u Francusku nakon trideset godina. Umorio ga je život na mjestima kojima zapravo ne pripada, govori. Više od tirkiznih obala i novih avantura, Christian danas sanja o kroasanima iz lokalne pekarnice i stalnoj adresi na kojoj može pohraniti svoje knjige i suvenire i okupiti obitelj i sjećanja.
Kolumne i komentare Ane Muhar možete čitati i na ovoj POVEZNICI